Wilco
Cruel Country
(dBpm Records, 2022)
Sve što je od tehničkih podataka potrebno znati o novom albumu Jeffa Tweedyja i suradnika svodi se na dvije činjenice. Najprije, uz neka minimalna nadosnimavanja, Cruel Country snimljen je većinom uživo u njihovu čikaškom studiju, jer je, kako kažu, bilo od iznimne važnosti da “svi sviraju istovremeno”, prožimajući svoje doprinose u realnom vremenu.
I drugo, naravno da nije riječ o konvencionalnom country albumu, premda Tweedy pripada onima koji su još u “pretpovijesnoj” etapi (on konkretno u sklopu postave Uncle Tupelo) redefinirali okvire moderne country glazbe. Na koji način? Tako što je njezine elemente ugradio u nove, ponekad i eksperimentalne indie/rock koordinate.
Rezultat je širi od americane ili alt-countryja: od Dylana, The Banda i folka, do Jerryja Garcie, Television, Stonesa, Beatlesa, Replacementsa i kraut-rocka, Tweedy se s grupom Wilco kretao posvuda, iz svih kombinacija izlazeći kao kreativni pobjednik. I najbitnije, kao samosvojna figura koja je ipak u konačnici dio kompaktne glazbeničke ekipe.
U tom smislu, njihov dvanaesti, dvostruki studijski album Cruel Country doista jest povratak donekle pročišćenim roots-ishodištima – pjesme su ležerno odsvirane, sjetne su u tonu i ugođaju, a usto imaju jak akustični okus. Ipak, u njihov brend “countryja” utkan je poseban, prepoznatljiv izvođački i prije svega autorski DNK. Glazbeno, naslovna tema školski je primjer opuštenog melankoličnog, rezignirano intoniranog country-rocka, s često citiranim stihovima i melodijom koja je toliko jednostavna da nalikuje na dječju pjesmu:
“I love my country like a little boy / Red, white and blue / I love my country, stupid and cruel.”
No to je varljiva jednostavnost iza koje proviruju ozbiljne i duboko promišljene teme, prezentirane u narativnom ključu, Tweedyjevim lakonskim, pomalo umornim vokalnim stilom. Najbitnije, bez obzira na to progovaraju li o globalnom (politici) ili intimnom (recimo, smrtnost u živahnoj i skoro himničnoj “A Lifetime to Find”), Wilco zvuče jednako sugestivno i uvjerljivo, i nerijetko s prikrivenim smislom za humor.
‘Country’ iz naslova albuma nosi dvostruko značenje – to je glazbeni žanr s jedne, a domovina s druge, bez obzira koliko ona disfunkcionalna bila. U tom balansu nastao je album s nizom savršenih melodija (tipični primjeri su neodoljive “Hints” i “Across The World”) koje funkcioniraju zasebno, ali i kao dio šire i zaokružene cjeline. Sve je suzdržano i bez istaknutijih izleta u nepoznato, pa se nekome može učiniti da preslušava samostalni Tweedyjev album. No, bend je i ranije znao zvučati diskretno i “povučeno” (u pjesmama kao što je “Far Far Away” s davnog remekdjela Being There), pa se nitko zbog toga nije zabrinjavao. Ne treba ni sad: premda su dani njihovih velebnih umjetničkih iskaza iza njih, Cruel Country je (unatoč neizbježnoj činjenici da bi mogao biti kraći za pokoju slabiju skladbu) dobrodošao povratak na poznato područje, ali i povratak u formu.
