Bright Eyes
The People's Key
(Polydor/Universal Music)
Conora Obersta, čovjeka kojeg s opravdanjem prozivaju Dylanom digitalne generacije, nije lako prokljuviti posljednjih godina u lirskom smislu. Točnije, od albuma Cassadaga, lakše tumačeći stihovi o ljudskim osjećajima i stvarnom svijetu, zamijenjeni su transcendentalnim i mističnim, neki kritičari su u njima iščitali i moguć utjecaj scijentologije na Obersta.
I s te strane Bright Eyes ne uzbuđuju previše, no veseli da i dalje istražuju i pomiču granice, poslije par albuma (računajući i solo izlete Obersta) nešto ordinarnije americane.
Glazbena imaginacija je fascinantna, Oberst poslovično uvjerljiv, sugestivan vokalist s finom tminom melankolije u glasu. Neovisno zvučali opasno i gotovo zlokobno kao u uvodnoj „Firewall“, opušteno u jednom indie pop tonu pjesme “Shell Games”,kao power pop weezerovskog tipa u “Triple Spiral”, ili tugaljivo u minimalizmu “Approximate Sunlight”, Bright Eyes uvlače slušatelja snažno u svoj neobični svijet. Pa makar slušatelj ne imao blage veze što je pjesnik zapravo htio reći.
