Bruce Springsteen
High Hopes
(Columbia Records)
Bruce Springsteen predstavlja neumoljivog ratnika stadionskog rokenrola, koji već debelo u sedmom desetljeću života još uvijek pruža epske trosatne nastupe u kojima pregazi više “kilometraže” po stageovima svjetskih stadiona i dvorana nego li njegove mnogo mlađe kolege tokom prosječne mini turneje.
Ne kaska tu ni po pitanju rada na novom materijalu; nakon preklanjskog “Wrecking Ball”, albuma koji je nosio jasnu protestnu poruku vladajućima da ne slamaju sve preko leđa američke radničke klase na izdisaju; modus operandi koja ga prati od samih početaka, osamnaesti album “High Hopes” predstavlja jedan potpuno drugačiji koncept studijskog albuma. Ovdje se radi o kompilacijskom albumu, sastavljenom od nikada studijski objavljenih stvari (primarno se radi o “žrtvama” aranžmana na “Working on a Dream”,”The Rising” i “Magic”), live stvari koje on izvodi na turnejama više od deset godina, kao što je slučaj sa pjesmom “American Skin” te na kraju zaokružen pokojom obradom o kojima će kasnije biti riječ – dvije više.
Takav aranžman albuma je ostavio štovatelje njegovog rada dobrano podijeljenih očekivanja; jedni su bili zadovoljni, iščekujući ponajviše studijske verzije stvari koje su nebrojeno puta bootlegane, dok su drugi nevoljko strahovali od mogućeg fijaska, potkrijepljujući tu bojazan činjenicom kako se radi ponajviše o pjesmama iz njegove – nazovimo to tako – stagnirajuće faze početkom prošlog desetljeća, u kojoj je izdao neke od njegovih modernih klasika, ali i ponešto kvalitetom dosta upitnih izdanja.
Konačan proizvod je nekako više istaknuo ove druge kao kolovođe negativnih komentara prema istom, što je poprilično neshvatljivo uzevši u obzir da ovaj album nije nikada ni bio predodređen da ponudi nešto revolucionarno, pogotovo u jednoj tako impozantnoj karijeri. S druge strane Springsteen nije razočarao kod onih stvari koje su se najviše iščekivale – “American Skin” i prearanžirane guthrijevske “The Ghost of Tom Joad” sa istoimenog albuma iz 1995.
Jedina izrazita mana se može pronaći u činjenici da su njihove nove verzije zamišljene da budu obogaćene istaknutijim gitarskim solažama iz radinosti gostujućeg E Street člana, Toma Morella (Rage Against the Machine, Audioslave); ali koje su se na trenutke doimale zbilja predimenzionirane, i to na negativan način. Njihova razvučenost koja na trenutke postane čak i pomalo neukusno kičasta podsjeća na gitarske aranžmane kakve su gajili razni glam/power rock bendovi iz osamdesetih, što zbilja rijetko tko može shvatiti kao kompliment. “Frankie Fell in Love”, klasična Boss-Jersey-šmek numera zajedno sa prštavom “Just Like Fire Would”, inače obradom australskog benda The Saints su skriveni aduti albuma, a tu je i lijepa balada “Dream Baby Dream”, koja je u ovom obliku čak pristupačnija i milozvučnija nego protopankerski original legendarnog Suicidea.
“High Hopes” služi kao lijepa popuna kolekcionarima Springsteenovih B sideova i bootlegova koji nikada nisu ugledali studijsku varijantu. Oni koji se prvi puta susreću s njegovim stvaralaštvom sigurno neće dobiti ovaj album kao preporuku da na njemu grade svoj dojam o njegovoj fazi nultih, jer ni za to ne bi bio reprezentativan, ali gorljiviji fanovi će sigurno na njemu pronaći nekolicinu stvari koje vrijedi izdvojiti, dok ostatak spada u prosjek. A što prosjek znači u slučaju Brucea Springsteena; o tome bi se također dalo prodiskutirati. Drugom prilikom.
