Idles
Joy as an Act of Resistance
(Partisan, 2018.)
Idles su trenutno jedan od najboljih britanskih bendova. To se znalo već po izlasku njihovog prvog albuma, “Brutalism” (2017.). Bend iz Bristola osvježio je relativno dosadnu i uglavnom srednjostrujašku britansku rock & roll scenu. Pankerska žestina i post-pankerska sklonost eksperimentu bili su dobrodošao predah od prečesto ulickanog, pomodnog i predvidivog indie rocka.
Nemojte me krivo shvatiti, i Idlesi su u neku ruku pomodni, barem što se izbora tema tiče: tu su neizbježni Brexit, jedinstvo, izbjeglice, toksični maskulinitet, rodne uloge i zapravo sve što bi preokupiralo mlade “alternativce” koji su, nekako po defaultu, ljevičari (ili barem koketiraju s lijevim ideologijama). Idlesi su bend koji nije postao uspješan preko noći, godinama su balansirali dnevnim poslovima i svirkama, i tako osam godina. Izbacili su “Brutalism”, odsvirali preko dvjesto koncerata i ubrzo najavili novi album. “Joy as an Act of Resistance” je, bez pretjerivanja, jedan od najboljih, ako ne i najbolji album 2018.
Otvaraju s pjesmom prikladnog imena: “Colossus”. Bubnjanje Jona Beavisa i gotovo pa liturgijski spoken word tekst Joea Talbota dominiraju sporom, teškom i gotovo industrial pjesmom prije nego li krenu u pankersku paljbu. Gitarske dionice na “Joy as an Act of Resistance” oštre su, britke, ponekad natopljene fuzzom, zvuče opasno, bas dionice Adama Devonshirea podsjećaju na najuspješnije numere the Falla, i uz moćan glas i Talbotovi pametni tekstovi zapravo su temelj Idlesa. Pjesma “Danny Nedelko” posvećena je Talbatovom (kao što sam kaže) krvnom bratu, imigrantu, i to je možda najbliže što Idles dolaze pop pjesmi. Osim klasične pankerske kompozicije i zaraznog refrena, pjesmu krasi blagi mig bendu Pavement (pjesmi “Stereo”). Naime, kad Talbot otpjeva: “my best friend is an alien”, prateći vokal dobaci: “I know him, and he is”. “June” progovara o Talbotovoj mrtvorođenoj kćeri i možda je najmoćnija pjesma na albumu, a kao lajtmotiv provlači se mikropriča koja je vjerojatno apokrifalno pripisana Hemingwayu: “For sale: Baby shoes. Never worn”. Svaka pjesma demonstrira nevjerojatnu ranjivost agresiji i buci usprkos, i kreativnog lidera benda nije strah da ga se proglasi mekim, niti mu je cilj biti muškarčina. Talbot je svjestan da se najbolji stihovi kriju upravo u slabosti, u pukotinama, a to pjesme poput “Love Song” i obrade “Cry to Me” (Solomon Burke original) najbolje demonstriraju.
Idles navijaju za sve ono iza čega rock & roll stoji: jednakost, jedinstvo, toleranciju i slobodu, i čine to u doba kad je tih kvaliteta sve manje. Zato su bitan bend. Zato je “Joy as an Act of Resistance” briljantan album. Iako je ukorijenjen u “sada”, on se referira i na prošlost i na ono što tek dolazi. Idlesi su ozbiljan bend. Idlesi su prokleto ozbiljan bend.
