Music Hole
{etRating 3.5}
U nas relativno nepoznata francuska pop-pjevačica Camille pažnju javnosti privukla je još kao dio Nouvelle Vague sastava prije nego se odlučila okušati u solo karijeri. Debitantski „Le Sac de Filles“ zabilježio je odobravanje uglavnom kritike i ponajviše radi singla „Demeure d’un Ciel“. Njen najznačajniji iskorak prema široj afirmaciji do danas bilježimo povratničkim albumom „Le Fil“ (2005.) koji se umalo uspio vinuti do neslućenih francuskih Top Ten zahvaljujući singlu „Ta Doleur“.
Pravim imenom Camille Dalmais, rođena u Parizu, veći dio svoje adolescentske mladosti posvetila je baletu. Osobno tvrdi kako su joj scena i pokret pomogli u stjecanju samostalnosti, artikulaciji i otvorenost različitim utjecajima. Kasnije bavljenje glazbom donosi strast za bossa novom, te utjecajem različitim američkim scenskim izrazima, o čemu svjedoči i ovaj, treći po redu studijski album. I zaista – premda ćemo na trenutke prepoznati scenske utjecaje cabareta i mjuzikla, te primarno jazza i soula, prvi dojmovi ipak obojeni utjecajima suvremene pop-scene. S dosta manirizma – prepoznat ćemo, uz ostale, slomljeni sentiment Marianne Faithful, poetiku i beskompromisnu pravičnost Nine Simon (u odličnoj „Cats & Dogs“, primjerice). Produkcijski postupci upućuju, međutim, na druge korijene, i to u rasponu u kojemu ih nipošto ne očekujemo: prateći vokali nasnimljeni su i aranžirani načinom koji je svojevremeno promovirao McFerrin, a na Medulla albumu Björk doživljavaju (nesuđeni) reviwal. Tu je i umijeće teksta (Camille većim dijelom pjeva na engleskom) koje ćemo teško usporediti s ekonomijom stiha jedne Suzanne Vega (da uzmemo samo najočitiji primjer „ženskog pisma“ trenutno), no univerzalna bliskost tema i njihova sukladnost s melodijom tim više dat će nam za pravo. S druge strane, glazbena zrelost, eklekticizam i volja za eksperimentiranjem promišljenim sučeljavanjem različitih glazbenih utjecaja kreće se u rasponu od Paula Simona do Anne Dudley (sjetimo se Penguin Caffe Orchestra), kao da je glazbena globalizacija službena disciplina u kojoj se mora dokazati. Povremena zaigranost i naprosto dovođenje započetog do (sasvim neočekivanih) krajnosti, podsjetit će dramatičnošću u trenucima na Diamandu Gallas, no – bez brige – glazba predstavljena na novom albumu radi toga neće postati neslušljiva, već samo intrigantnija, puno bogatija i zapravo vrlo simpatična, uzevši sve u obzir. Ako i ovo ne daje pravi uvid u to što bi Camille mogla biti reći ću samo ovo: znate li introvertni izraz jedne Stine Nordenstam, samo pomislite potpuno suprotno i blizu ste. Stavivši sve u nešto obuhvatniji kontekst, možemo reći da se radi o pop albumu koji skladom energije i sentimenta stoji uz bok studijskim ostvarenjima Feist i sličnih. Premda na trenutke ne uspijeva u pokušaju „očite nepretencioznosti“, Music Hole će bez problema ponijeti naslov šarmantne, inteligentne, i nešto kompleksnije pop glazbe za odrasle koja još usto zvuči dovoljno vedro, poletno i svježe da preuzme tešku ulogu non-R&B vokalne pop ploče za početak ljeta. Zvuči nemoguće, pa je najbolje uvjeriti se slušanjem: pop raste i izvan granica nativno anglofonih područja. I to već dulje vrijeme.
Josip Vračar
