Twentyfourseven {etRating 3.5}
Da nije bilo tektonskih potresa u postavi po prvi put u tridesetgodišnjoj karijeri, rekli bi da je u 2008. s Twentyfourseven posao za najkomercijalniji reggae bend išao kao i obično. Naime, svo vrijeme od 1978. godine UB40 je sačinjavalo istih osam ljudi. I onda, ostatak benda u kojem se novac dijelio na osam jednakih dijelova objavio je kako frontman Ali Campbell odlazi zbog solo karijere, no on je u medije izašao s izjavom kao napušta bend zato jer je pokrenuo istragu naspram managmenta benda zbog sumnje u malverzacije s novcem. Za njim je krenuo i klavijaturist Michael Virtue, da bi nedugo nakon toga bilo objavljeno kako će još jedna britanska reggae legenda Maxi Priest postati novim članom UB40 i zajedno s bratom Ala Campbella Robinom zauzeti mjesto pred mikrofonom. Prije te iznenadne kadrovske oluje uspjeli su snimiti zaključni album, dati ga besplatno uz broj Mail On Sunday novina u travnju i sad objaviti dužu verziju sa 17 pjesama, gdje su dodane i dvije pjesme s pridošlicom Maxi Priestom. Jedna od njih je i legendarna «I Shot The Sherriff». Treba reći samo da je unikatni, pomalo meketavi glas Ala Campbella nezamjenjiv, ali ako se već mora naći zamjena teško je zamisliti bolje rješenje od Maxi Priesta. Da ponovimo, posao kao i obično, kad čujete jedan album od UB40 kao da ste čuli i sve ostale. Pitanje je samo koliko nadahnuća uspiju koji put unijeti u svoj osunčani reggae i dub zvuk. «Twentyfourseven» pripada redu onih boljih, lijep je to labuđi pjev originalne postave. Prije svega, ovo djelo, iako ljetne atmosfere, nije sladunjavo kao većina glazbe koje su radili od sredine osamdesetih naovamo. Podsjeća na briljantni prvijenac Signing Off ne samo po naglašenoj dub komponenti već i po političkom angažiranim stihovima. Primjerice u «America» uz pomoć vokalista iz upokojenog hip-hop benda Arrested Development parafraziraju američku himnu i upozoravaju kako je «Amerika dom hrabrih, ali gdje god ode iza nje ostaje previše grobova». «End Of War» govori o ludosti ratovanja i lakoći kojom političari oko kojih ne lete meci kreću u ratne pohode. U «Rainbow Nation» podsjećaju na najstarije dane pjevajući o solidarnosti i izostanku volje da se pomogne slabijima i siromašnijima. S tridesetgodišnjim iskustvom ova stvar nosi u sebi i ponešto skepticizma – Ali Campbell zaključuje «što više pokušavamo promijeniti stvari, to one više ostaju iste». Laki tonovi i teške riječi, to je novi UB40.
Jura Matić
