Cinkuši
Krava na orehu
(Croatia Records; 2017.)
“Za sto let ni mesa,/ni čavla, ni lesa./Pijme ga, škvorci,/mudri Samoborci!”, posljednja je strofa Krležine balade po kojem su Cinkuši nazvali svoje (tek) četvrto regularno studijsko izdanje. Na neki način i tu se može iščitati svojevrsni sukus poetike ovog izvanrednog folk/etno (iako su sasvim sigurno nadišli i te nespretne etikete) sastava. Čavli, ljesovi, pijača.
Cinkuši su se već prije gotovo dvadeset godina, svojim prvim izdanjem, albumom “Zeleni Kader” (1999.), pozicionirali negdje između pogrebnog i feštarskog. Totentanz, ples ili povorka mrtvaca, i karneval, narodna fešta, to su dvije najbitnije odrednice koje omeđuju glazbu Cinkuša. Nastavljajući se na tradiciju, ili često obrađujući pjesme i popevke iz zagorske, međimurske, prigorske, a ponekad i dalmatinske govorne provenijencije, Cinkuši su se isprofilirali u jedan od najboljih, najzanimljivijih i najautentičnijih bendova na području regiona. O fenomenalnim, luđačkim svirkama uživo (što možete čuti na live albumu “Uživancija”) da ne govorimo.
Za razliku od mnogih sastava koje se trpa u folk, etno i punk kategorije, muzika Cinkuša nije isključivo veseljačka i prvoloptaška. Kao i same “Balade Petrice Kerempuha” koje im služe nepresušno vrelo ideja, Cinkuši spajaju cijeli spetkar osjećaja i zvukova u predivne kompozicije. Folk, freak-folk, balade, valceri, cabaret, jazz i primjese psihodelije, ništa od toga im svih ovih godina nije bilo strano. Od prvog albuma do pretposljednjeg, briljantnog “Špiritus Sanctus” (2009.), Cinkuši su sve više naginjali onom dionizijskom, pogrebnom, nego veseljačkom i apolonskom. “Krava na orehu” obilježena je mračnjaštvom i smrti, ali se u pjesmama, kao i na samim počecima karijere, probijaju trake svjetlosti i prigušeni, ali ipak cinični smijeh.
Jedan smo dio novog materijala imali prilike čuti i ranije, što preko spotova, što uživo. “Tiček” s Darkom Rundekom obrada je tradicionalne pjesme na reggae način, koja na trenutke zaista zvuči kao da bi se bez problema mogla uklopiti u Rundekov repertoar. “Mizerere tebi, Jeruzalem” također ima reggae momente, a tekst je nastao spajanjem motiva iz Krležinih balada i repeticiju narodnog stiha “Oj sončece”. “Oj, mladosti moja”, još jedan od najavnih singlova, zagorska je folk-punk brijačina s predivnim, nježnim uvodom kroz koju se provlači jedno od centralnih pitanja ovog albuma, smrt to jest suočavanje s istom.
Album počinju i zatvaraju a capella napjevom “U gori raste zelen bor” na kojoj gostuju Dragi ljudi s Ribnjaka. “Die Kuh im Nussbaum” zvuči kao legendarni Franci Blašković i Gori Ussi Winnetou u najboljim danima, dok žovijalna, duhovita “Ženidba udaja” nosi primjese meksičke glazbe. “Da bi imel perje” predstavlja apsolutni vrhunac albuma. Obradu predivne, stare međimurske balade nose ugodne vokalne dionice, violina i briljantne, pamtljive dionice limenih puhača.
“Krava na orehu” briljantan je album, bez višaka, bez dosadnih trenutaka. I dok će neki i dalje govoriti kako su Cinkuši hrvatski Poguesi, dovoljno je poslušati bilo koju njihovu pjesmu, s bilo kojeg od četiri albuma, da bi se ustanovilo da su Cinkuši sasvim svoji. Duboko uronjeni u tradiciju i nevjerojatnu ljubav prema glazbi, slavlju i sve što sa slavljima dolazi, ali sa sjenkom smrti uvijek tu negdje. “Krava na orehu” savršeno sublimira upravo taj pogled na svijet.
