The Waterboys
Out Of All This Blue
(BMG, 2017.)
Otkad su 1983. stupili na scenu, kroz postavu Waterboysa (na turnejama ili u studiju) prošlo je rekordnih sedamdesetak glazbenika od kojih je svaki unio barem komadić vlastite energije u opus tog izdržljivog benda, sazdanog na heterogenim žanrovskim temeljima.
Ta se heterogenost račva na dva velika polja utjecaja: prvi je određen bombastičnim U2-ovskim pop-rockom (ali je u pravilu spontaniji i proživljeniji), dok drugi sintetizira irsku/škotsku tradiciju, country rock, emotivnost Vana Morrisona, te poetske vizije nalik onima Boba Dylana i Patti Smith (kojoj su posvetili ranu pjesmu “A Girl Called Johnny”).
Naravno, njihova jedina konstanta uvijek je bio frontmen Mike Scott – škotski pjevač i multiinstrumentalist koji ih je nekoliko puta doveo do ruba komercijalnog proboja. To što grupa nikada nije dosegnula zvjezdani status više je rezultat spleta nepovoljnih okolnosti i Scottovog nedostatka discipline nego manjka kvalitete i skladateljske mašte. Albumi poput This Is The Sea iz sredine 80-tih, ili odličnog Fisherman’s Blues iz 1988. opravdano se smatraju klasicima britanskog rocka.
Snimljen u Dublinu i Tokiju (Scott je nedavno oženio japansku umjetnicu Megumi Igarashi), novi album Out Of All This Blue oslanja se na uobičajenu paletu postupaka i utjecaja, s jednim važnim dodatkom: u zvučnu sliku probili su se hip-hop, rhythm and blues/funk (zarazna “If I Was Your Boyfriend”), pa čak i disco u nepotrebnoj “Monument”. Scottova ambicioznost nemjerljiva je: zajedno s dodacima album se proteže na 34 pjesme, a jednako ambiciozno i zvuči.
Vjerojatno najbolja jest osmominutna “Morning Came Too Soon”, koja kombinira ubrzan, postojan ritam, čeznutljivu melodiju, distorziranu gitaru i – najvažnije – Scottov osjećaj za dramu. Naslov teme “Hiphopstrumental” dovoljno (i previše) govori za sebe, baš kao i naziv neizmjerno uvjerljivije “Nashville, Tennesse” u kojoj su se Waterboysi napokon zatekli na starom, prokušanom terenu gdje im je malo tko ravan (karakteristični stihovi: “I’m one part psychedelic gypsy / Three parts blue-eyed refugee” ili pak “My soul is in Memphis / But my ass is in Nashville, Tennessee”).
Out Of This Blue nije lektira za početnike. Izrazito je nekonzistentan i jednostavno vapi za odlučnom uredničkom rukom, ali njegovi najimpresivniji dijelovi preporučljivi su poput bilo čega vrhunskog iz (sada već) beskrajno duge karijere Mikea Scotta.
