Cloud Nothings
Attack on Memory
(Carpark Records)
Scena kojoj se često prišiva etiketa ‘lo-fi’ indie rocka već neko vrijeme cvate. To su redom mladi bendovi poput Mazesa, Yucka, Male Bondinga i Beach Fossilsa koji unatrag nekoliko godina izdaju i više nego solidne ploče u kojima se osjete primjese noise popa, garažnog rocka i živahnog, lepršavog punka.
Cloud Nothings su dio te scene i već su se u siječnju pobrinuli da njihov novi album postane kandidat za najbolji album 2012. Otvarajuća “No Future/No Past” svojim klavirskim uvodom, hrapavim vokalima i teškim, olovnim ritmom najavljuje odmak od prijašnjeg zaigranog pop punka i samim time daje do znanja s čime imamo posla na ovom albumu. Devetominutna “Wasted Days” počinje kao himnična pankerska rasturačina i prerasta u noisersko ludilo s vrištećim vokalima i divljačkim bubnjevima, dok se pjesme poput “Fall In” i “Stay Useless” na prvo slušanje čine nešto umjerenijima, no nude zanimljiva poigravanja ritmom i dinamikom prilikom prelaska u refren.
Središnja točka albuma je pjesma “No Sentiment” gdje vođa grupe Dylan Baldi urlajući objavljuje rat nostalgiji i pamćenju. Moto albuma bi se lako dao svesti na sexpistolovske fraze poput: no future, no past, no nostalgia, no sentiment. To ne znači da su Cloud Nothings banaliziraju cijelu priču. Dapače, teško je u zadnje vrijeme naći mladu grupu koja inteligentno spaja pop senzibilitet s pankerskom energijom.
Album zrači neobuzdanim mladenačkim elanom, a nekonvencionalniji aranžmani, zanimljive promjene ritma i dinamike i surova energija koja pršti iz njihovih pjesama osigurali su ovom bendu da izbjegnu banalnost i ne zapnu u srednjostrujaškim, generičnim vodama koje prijete većini bendova sličnog senzibiliteta.
