The Westerlies
Paradise
(Westerlies Records, 2025)
“Westerlies”, u prijevodu Zapadni vjetrovi, poznati i kao prevladavajući zapadni vjetrovi, jesu vjetrovi koji pušu od zapada prema istoku u srednjim geografskim širinama, točnije između 30 i 60 stupnjeva sjeverno i južno od ekvatora. Oni su glavna komponenta globalnog sustava vjetra i igraju značajnu ulogu u vremenskim obrascima i klimi.
Jednako je tako važan i ovaj album ovog nevjerojatnog limenog kvarteta koji osebujno interpretira glazbeni oblik “Svete harfe”.
U ovim vremenima kada svijet izgleda kao da se raspada napola – ratovi, krize, beskrajna buka koja nam puni glavu – Paradise sastava The Westerlies pada kao kiša na ispucalu zemlju. Ne, nije to samo album, već je utočište, melem za ranjenu dušu, gdje se četiri duše – Riley Mulherkar i Chloe Rowlands na trubama, te Andy Clausen i Addison Maye-Saxon na trombonima – spajaju u jedan duboki, vibrirajući dah koji te obavija i šapće: “Evo, tu je mir. Tu je nada.” Objavljen 13. lipnja 2025., ovaj osmi studijski album nije samo glazba, nego molitva, uspomena na izgubljeno i obećanje da raj nije daleko – samo treba zatvoriti oči i prepustiti se Zapadnim vjetrovima.
Naslovna pjesma, “Paradise” s gostujućim Samom Amidonom, počinje kao šapat vjetra kroz krošnje drveća – nježna, gotovo krhka melodija koja se polako budi u nešto veliko i duboko. Amidonov glas, sirov i ranjiv, pleše preko tih limenih valova te podsjeća na djetinjstvo, one rijetke trenutke kad bi se sve zaustavilo i svijet se činio savršenim. Emocije naviru same od sebe, jer ovo nije samo jazz, folk ili komorna glazba, već je to srce koje kuca, koje plače i smije se istovremeno. The Westerlies ovdje plešu na granici između svjetovnog i svetog, miješajući klasične Sacred Harp himne poput “Weeping Mary” (s Aoife O’Donovan na vokalu) s originalnim kompozicijama koje grebu po duši.
Pjesma “The 5:10 to Ronkonkoma” Andyja Clausena lomi – to je tužna, ali lijepa priča o putovanju, o vratima koja se zatvaraju za sobom dok vlak klizi kroz noć. Tromboni duboko tutnje, poput srčanog udarca u tami, a trube vode poput svjetala na horizontu. Onda dolazi “Kerhonkson” Chloe Rowlands, koja baca u valove nostalgije – osjeća se miris jesenskog lišća, dodir hladnog zraka na licu i potreba za jednostavnošću i iskrenošću. A “The Evening Trumpet” Rileyja Mulherkara? To je vrhunac, trenutak gdje se sve spaja u eksploziju svjetla – trube viču prema nebu, prepune radosti, jer u tim notama čuje se sloboda, ona koju smo svi izgubili u ovoj ludnici života.
Najviše dira ta njihova povezanost, ta duboka kohezivnost koja se izgrađuje godinama zajedničkog disanja. Svaka nota je precizna, ali nije hladna, ona je živa, pulsirajuća, kao da te dodiruju prstima. U produkciji Andyja Clausena i inženjera zvuka Philipa Weinrobea, svaki dah, svaki šapat instrumenta uhvaćen je sirov, netaknut, kao da sjediš u sobi s njima. Nema lažnog sjaja; ovo je istinska dubina, glazba koja liječi jer je iskrena.
Paradise nije album za površno slušanje – on traži prepuštanje, vjernost i posvećenost. U 44 minute i 10 pjesama, The Westerlies su stvorili nešto vječno, nešto što prati kroz životne bure. Ako se ikad osjećate izgubljeni, stavite ovo na gramofon ili u CD reproduktor i prepustite se povratku kući. Jer raj nije mjesto – raj je ovdje, u tim notama koje grle i oplahuju.
Ocjena: pet od pet. Ako još niste čuli, požurite i poslušajte.
