Cloud Nothings – Black Hole Understands

Cloud Nothings
Black Hole Understands
(Self-released, 2020.)

Cloud Nothingsi su oduvijek koketirali s dva različita izričaja; jednim, mračnim, eksperimentalnijim i disonantnijim i drugim, konvencionalnijim, melodičnijim i prijemčivijim široj publici.

Oba ta izričaja korijene vuku iz američke gitarske scene koja je svoj vrhunac doživjela u devedesetima; od Slintovog agresivnog post-rocka, preko bogate alternativne scene i midwest ema gdje spadaju, s različitim odstupanjima, Jawbreaker, Pavement i, recimo, Sunny Day Real Estate.

“Turning on” i “Cloud Nothings”, službeno prve dvije ploče pod bendovskom etiketom bili su zapravo sirovi zvuci prvih koraka frontmena Dylana Baldija, a karakterističan zvuk rođen je tek između 2012. i 2014., s albumima “Attack on Memory” i “Here and Nowhere Else”, na kojima su momci iz Clevelanda sjajno upakirali obje strane novčića; na istom albumu mogli ste čuti pop punk himnu “Fall In”, ali i i ambicioznu, agresivnu “Wasted Days”, pjesmu koja i dan danas predstavlja vrhunac njihovog zvuka.

Američki rock sastav sada je izbacio ploču koju možemo ubaciti u širok šešir “karantenskog albuma”, budući da je najnoviji album “Black Hole Understands” napisan, snimljen i izbačen u strogim izolacijskim uvjetima tijekom pandemije koronavirusa.

Od početka pa sve do kraja, jasno je da se Baldi s “Black Hole Understands” uglavnom naslanjao na svoje pop i melodijske senzibilitete. Ako su “Attack on Memory” i “Here and Nowhere Else” predstavljali sintezu obje strane zvuka Cloud Nothingsa, a njihov posljednji album, sjajni “Last Building Burning” iz 2018., ispuštanje žešćih, agresivnijih i disonantnijih poriva benda, onda je “Black Hole Understands” povratak slobodnijem, ogoljenijem pristupu koji referentnu točku ne pronalazi samo u bendovljevom najpristupačnijem albumu (“Life Without Sound” iz 2017.) nego i u bogatoj tradiciji emo-rocka iz devedesetih i dvije-tisućitih.

“Black Hole Understand” ne pruža gotovo niti jedno iznenađenje, ali njegova uniformnost i manjak kompozicijske, strukturalne ili žanrovske ambicije zapravo ga čine jačim albumom. Niti jedna pjesma nije dulja od četiri minute, s tim da je većina oko dvije i pol, te tradicionalne pop punk/pop rock granice. Drugim riječima, iako su Baldijevi tekstovi i dalje vezani za kontradikcije, nesigurnost i apsurd života u modernom američkom društvu, ne očekujte od Cloud Nothingsa da ovoga puta rašire krila i lansiraju vas iz cipela. “Black Hole Understands” je melodičan, zarazan rock album s mračnim srcem. S trajanjem od pola sata, on prolazi kao i čaša piva na parkiralištu ili ljetna bura.

Pa ipak, izostanak značajnijih momenata, što tekstovnih, zvučnih ili jednostavno osjetilnih, može stvoriti dojam da je riječ o nešto slabijem paketu pjesama benda koji je u posljednjih desetak godina stvorio reputaciju jednog od najekspresivnijih i unikatnijih na alternativnoj rock sceni.

Donekle je takav dojam i neizbježan za album čiji je primarni cilj, čini se, pružiti jednoličan, ali konzistentan doživljaj publici. “Black Hole Understands” ne odstupa pretjerano izvan žanrovskih okvira gitarskog indie rocka i suvremenog ema, ali unikatnost Baldijevog vokalnog izričaja, bendovljeva preciznost u izvedbi i snaga melodija, čak i bez posebno istaknutih gitarskih riffova, uzdižu album iznad mora prosječnosti u žanru.

Riječ je o ploči koja pronalazi najveću snagu upravo u svojoj vlastitoj konceptualnoj ograničenosti; pjesme s “Black Hole Understands” najimpresivnije su u upravo zbog jednostavnsti svoje izvedbe i pitkosti svojih aranžmana. S druge strane, teško je oteti se dojmu da je ovaj bend sposoban napraviti nešto što će testirati granice strpljivosti svoje publike i izbaciti bona fide remek djelo ambicioznog rock’n’rolla. Ali to je stvar preferenci…