Damien Rice
My Favourite Faded Fantasy
(Atlantic/Dancing Bear, 2014)
Kad je početkom 2002. debitirao odličnim albumom O, suvremeni kantautorski izraz u Damienu Riceu dobio je jednog od emotivno najbrutalnijeg i vjerojatno najiskrenijeg glazbenika.
Unatoč postojanoj kvaliteti, pažljivije slušanje njegovih skladbi – redom balada u sporom, još sporijem i (iznimno) srednjem tempu – često izaziva neku vrstu duboke nelagode: otprilike, kao da iz prvog reda promatrate mučan prekid dugogodišnje veze.
No emotivna ogoljenost ujedno će i doprinijeti omiljenosti u kritike i publike koja se, uostalom, uvijek poistovjećivala s glazbenicima koji uistinu (doslovno i metaforički) pate za svoju umjetnost, bez zadrške i trunka cinizma. Ako ga Rice i ima, usmjerava ga prema sebi samome.
Sada je angažiran überproducent Rick Rubin, ali pristup u arhitekturi zvuka i načinu slaganja aranžmanskih detalja ostao je isti kao na prethodna dva izdanja – samo što je sve još ambicioznije i čišće. Na albumu My Favourite Faded Fantasy (kojim napokon prekida višegodišnju stanku) irski trubadur najmanje se promijenio u ključnom motivacijskom faktoru. U prirodnom impulsu da sirovu i neuređenu intimu izloži ušima publike.
Stihovi su još uvijek odraz autorovih trauma, svojevrsni katarzični poligon za istjerivanje demona iz bliže ili udaljenije prošlosti. Čini se kako je gubitak bivše suradnice, muze i životne parnterice Lise Hannigan ostavio trajne emotivne posljedice. Stihovi kao što su “mogla si biti moj otrov, moj križ, oštrica mojeg noža/ mogao sam te voljeti od života više/ samo da se bojao nisam” (iz naslovne teme, “My Favourite Faded Fantasy”) o tome govore sami za sebe. Skladba u kojemu tjeskoba nalazi idealnu glazbenu podlogu je “I Don’t Want To Change You” – još jedna u nizu ganutljivih balada o boli i gubitku, zajedno s akustičnim gitarama, sjajno aranžiranim gudačima, suptilno razrađenom strukturom, perfektnom egzekucijom i još savršenijom melodijom.
Naslovi ostalih, mahom dugačkih skladbi (“The Greatest Bastard”, “It Takes A Lot To Know A Man”, “Colour Me In”) sugeriraju sličnu atmosferu, i one su, premda ne toliko briljantne, jednako preporučljive i barem djelomično privlačne. U pojedinim dijelovima Riceova bol u slušateljskom smislu postaje opterećujuća, no album My Favourite Faded Fantasy pun je detalja koji na mnogo razina pozivaju na ponovljena slušanja.
