U sedamdeset prvoj godini umro je Marko Brecelj, slovenski rock pjevač, kantautor, performer i multimedijalni umjetnik bez čijeg je opusa rock scena ovih prostora bila i ostala nezamisliva. Iako zvuči poput kakve otrcane fraze, teško je sročiti precizniju i kraću ocjenu: slikovito rečeno, maknemo li Brecelja, ostat će nam čisti pop-rock, bolji ili lošiji. Ili, još jednostavnije: otišao je čovjek koji je prije četiri i po desetljeća jezik alternative ugradio u domaći rock vokabular.
Rođen je 1951. u Sarajevu, a odrastao je u Mariboru. U Ljubljani studira geologiju i tehničku fiziku, a usput je svirao violinu. Jedno od ishodišta njegove ‘ozbiljne’ glazbene karijere valja tražiti u kvartetu The White Negroes, no sve je to tek uvertira u glavnu priču koja počinje 1974., kad u suradnji s aranžerom i dirigentom Bojanom Adamičem snima iznimno zanimljiv samostalni album Cocktail. Za tu ploču u Zagrebu mu 1975. uručuju nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Ipak, razmjerno “uredni” sadržaj tog projekta, uglavljen negdje na razmeđu bluesa, kantautorskog rocka, avangarde i raskošno aranžiranog jazza, nikoga nije mogao pripremiti na ono što će uskoro uslijediti.
Naime tada, sredinom sedamdesetih, Brecelj je osvanuo na kormilu ljubljanskih Buldožera, zajedno s izvrsnim gitaristom i skladateljem Borisom Beleom (i ostatkom postave) smišljajući najrazličitije načine kako uzburkati ustajalu površinu estradnog kiča bivše države. Brecelj u bendu ostaje do konca 1970-ih, do tada Buldožeri potpisuju dva blistavo provokativna albuma: Pljuni istini u oči (1975) i Zabranjeno plakatirati (1977). Brutalna zajedljivost u stihovima i strategija provedbe koncepta beskompromisnih kulturnih odmetnika prizivali su usporedbe s postupcima Franka Zappe i njegovih Mothers of Invention.
Bila je to dotad nečuvena rock satira na domaći način, umotana u svojevrsnu kombinaciju zamršenih prog-rock stilizacija, izleta u neopsihodeliju i tvrdog, promuklog i trpkog urbanog bluesa. Od tako pripravljene gorke pilule tadašnjim televizijskim urednicima i diskografskim kućama dizala se kosa na glavi, osobito beogradskom PGP RTB-u koji im je zbog spornih tekstova odbio izdati album Zabranjeno plakatirati, pa je to s odmakom učinio slovenski Helidon.
Kao stvaralačka jezgra Buldožera, Brecelj i Bele afirmirali su se kao kraljevi rock and roll subverzije. Otvoreno su ismijavali sve što im se ispriječilo na putu: angažiranu ukočenost Johnnyja Štulića, globalne classic-rock ikone poput Jima Morrisona i omiljene domaće zvijezde kao što je Goran Bregović.
No omiljena meta bila im je uštogljeno ziheraštvo tzv. “zabavne glazbe”, te razni oblici socijalističkih dogmi: “Doktore pomozite / moj sin je diskofil / on ima jednu ploču/ što kvari našu djecu / što kvari našu djecu…!” (iz pjesme “Doktore pomozite”).
Njihova lucidnost, sviračka robusnost i smisao za crni humor pokazale su se popularnima u Hrvatskoj, osobito među zagrebačkom publikom i utjecajnim kritičarima (njihov najpoznatiji promotor, Dražen Vrdoljak, na LP-a Pljuni istini u oči potpisan je kao “muzički producent”). No, drskost se isplatila: u skladu s nazivom benda, Buldožeri su, nimalo suptilno, krčili put i (doduše, ne uvijek iz prve) razvaljivali vrata što vode prema liberalnijem umjetničkom iskazu.
No kad je Buldožer za glazbu za film Živi bili pa vidjeli Brune Gamulina i Milivoja Puhlovskog (1979) osvojio Zlatnu arenu u Puli, Brecelj odlazi iz sastava, osjetivši preintenzivan miris mainstreama. Sposobnom Beleu prepušta ulogu vođe benda, a on u skladu sa svojim principima, čini radikalan odmak od glavnih zbivanja i odlazi na marginu, u provinciju, šireći spektar djelovanja u Kopru.
S Ivanom Folaričem Feom osniva duo Zlatni zubi, a potom u sklopu projekta Marjanov čudni zajec objavljuje album Svinjam diamante. Od ostalih aktivnosti iz njegove poznije biografije spomenimo tek one najbizarnije ili najzanimljivije. Bio je predsjednik Društva prijatelja umjerenog napretka u sklopu Omladinskog, kulturnog, socijalnog, multimedijskog i međugeneracijskog centra u Kopru. Do posljednjeg daha ostao je živopisan simbol (post)jugoslavenskog umjetničkog agitatora, “buntovnik dosade” i školski primjer onoga što obuhvaća engleska sintagma free spirit. “Užitak mi je još i danas lomiti ljušture očekivanog, preneraziti jedne, a jako zabaviti druge. To je možda bila mekoteroristička tehnologija u stvaranju stihova,” izjavio je 2020. u intervjuu za časopis Vreme. Što je “meki terorizam”? To je, pojašnjava autor te krilatice, “neslaganje sa stanjem“, čija je bit “suprostavljenje erupciji Boljeg sutra koji se događa samo nekima” (iz intervjua portalu Muzika.hr, 2015).
Kako sažeti njegov cjelokupan rad, njegovu unikatnu ostavštinu? Nije se teško složiti s nekim kritičarima koji zapažaju da se Breceljova najveća zasluga ogleda u činjenici da je na glazbenu pozornicu (jugoslavensku, a onda i na pojedinačne) unio svijest o performansu kao poluzi kritičkog preispitivanja učmale okoline. Teza je točna, ali ona tek djelomice osvjetljava konture opusa koji je desetljećima upirao prstom na upadljive ili pak naoko sitne (ili prividno nevažne) društvene devijacije. Kako sam kaže, uvijek je “pišao uz vjetar” – a društveni angažman pretvorio je, na zaprepaštenje jednih i oduševljenje nas drugih – u prvoklasni i trajni umjetnički happening.
