Danger Mouse & Daniele Luppi
Rome
(EMI)
Danger Mouse se isprofilirao u “serijskog” suradnika iznimne glazbene širine. Izvan gotovo prirođenog glazbenog habitusa hip-hopa matičnog projekta Gnarls Barkley, između ostalog, potpisao je produkciju najboljeg albuma Gorillaza Damon Days, radio s dance-punk prvacima The Rapture, indie legendama Sparklehorse, ukrotio garažni rock grupe The Black Keys, snimio album s pjevačem grupe The Shins. Radit će i s U2 na njihovom albumu. Prije toga ili usporedno sa svim tim suradnjama, odnekud je iskopao talijanskog kompozitora filmske glazbe svojih godina Danielea Luppia i posljednjih pet godina razvijao projekt pod imenom Rome.
Uvodna “Theme of Rome” je prava filmska melodija, napeta i melankolična, kako se uzme. Kao da rani Morricone sreće Pink Floyd iz Dark Side Of The Moon. “The Rose Of The Broken Neck” je nešto sasvim drugo, elegantni, vintage pop koji u početnom instrumentalnom dijelu zaziva Portishead iz vremena kad su umjesto nerazumljive atonalne avangarde s recentnog albuma, skladali stvarne pjesme. Ima u njoj i teške melankolije kakvu znamo sresti u opusu zajedničke suradnje Isobel Campbell i Marka Lanegana. Krasna pjesma, u svakom slučaju. Daljnji razvoj albuma otkriva prilagodljivost i inteligenciju Danger Mousea kao producenta i koautora; vremenski kotač kao da je okrenut unazad, a užurbano ludilo današnjeg asfalta zamijenjeno je atmosferom europskih metropola s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina.
Laganim Internet brifingom poslije prvog slušanja, bez ikakvog prijašnjeg saznanja o motivima i ljudima koji su sudjelovali na projektu, potvrđuju se prvi dojmovi; ne samo da je album direktno motiviran glazbom iz špageti westerna, nego su talijanski filmski kompozitor Lupi i Danger Mouse snimali u rimskom studiju na staroj opremi gdje je nastajala glazba za Leoneove filmove, već su skupili i dio glazbenika koji su odsvirali soundtrack za “Dobar, loš, zao”. Jedina kriva pretpostavka iz slušanja na slijepo bila je glazbena asocijacija na sam grad. Poveznica sa špageti westernima ipak nije tako očita, i umjesto apostrofiranog Rima na pamet je prije padao Pariz, točnije Serge Gainsbourg iz doba njegovog kultnog remek-djela Histoire de Melody Nelson. Na to navode slični aranžmani, sanjiva, ali i napeta atmosfera, reski basovi i prozračne akustične gitare.
Tek čitanje popratnih sadržaja otkriva još neke nedoumice kao posljedicu “tabula rasa” slušanja; dok je u izvanrednoj akustičnoj evidentno da je gost za mikrofonom svestrani Jack White, u spomenutoj “The Rose Of The Brocken Neck” uz nešto primitivnog studijskog manipuliranja glasa, ne samo da ne bismo rekli da je to bivši frontman White Stripesa, nego bi se skoro kladili da stvar pjeva žena. Žena zasigurno mazno guguće u elegantnom orkestriranom popu “Season’s Tree”, u “Black” koja se poklapa s glazbenim pogledom na bolju prošlost Francuza Air, baš kao i u “Problem Queen”. Riječ je o Norah Jones, drugom vokalnom pojačanju ovog albuma, i mora se reći da je baš kao i slučaju Whitea, teško zamisliti glas koji bolje pristaje atmosferi i karakteru ovog, na neki način konceptualnog albuma.
Nema sumnje, od početnog (ilegalnog) ukrštanja Bijelog albuma Beatlesa i crnog Jay-Z-a, Danger Mouse je preko žanrovski kompatibilnih Gorillaz i svog projekta Gnarls Barkley, daleko dogurao i u žanrovskom i kvalitativnom smislu. Rome je fina glazbena rekreacija glazbene prošlosti, ne toliko inventivna koliko koherentna i napravljena s poštovanjem i razumijevanjem prema filmskoj glazbi kao izravnoj inspiraciji.
