Bob Marley
Live Forever
(Island/Universal Music)
Dan poslije dva koncerta u Madison Square Gardenu 19. i 20. rujna 1980. gdje su Wailersi bili tek predgrupa Commodoresima, Marley je krenuo na redovni jutarnji jogging u njujorški Central Park. Srušio se, što je bio znak da je zloćudna bolest koje bio svjestan već tri godine obuzela njegovo tijelo. Bolovao je od akralnog melanoma, tipa raka kože koji se gotovo isključivo pojavljuje kod ljudi crne rase. U bolnici poslije kolapsa priopćena mu je šokantna vijest kako je bolest metastazirala i da bi trebao odustati od bilo kakvih napora. No njegova predanost misiji koja je napokon dobila široko prepoznavanje publike, ali i ljudima koji su s njim svirali, bila je važnija od života.
Koncert u Pittsburghu 23. rujna bio je odavno dogovoren, i rasprodan isti čas, tako da su organizatori čitavo vrijeme tražili da se doda još jedan datum, no incident iz Central Parka doveo je u pitanje i ovaj dogovoreni. Marley je bio slab, no 23. se pojavio u Pittsburghu i prema sjećanjima promotora govorio kako se osjeća vrlo loše, ali će pokušati stati za mikrofon zbog fanova i članova svojeg benda kojima je trebao novac. Naime, bila su drugačija vremena i Marley je tek krenuo pristojno zarađivati. Novac je počeo teći tek nakon smrti kad je legenda o njemu počela snažno bujati.
Kad su se svjetla pozornice pred 3.500 ljudi u Stanley Theateru upalila, Marley nije odavao dojam čovjeka kojeg metastaze opake bolesti polako gase. Odradio ga je s poslovičnom strašću, kao da mu je, kako se to kaže, zadnji u životu. Jedino što je to ovdje bila doslovna tužna istina; Marley je poživio još samo 8 mjeseci i poslije Pittsburgha nikad više nije stao pred publiku. On se tu večer, između ostalog, na pozornicu popeo zbog svog pratećeg benda, a oni su mu vratili uigranom, vibrantnom i sočnom svirkom s puno imaginacije u jednom žanru s ipak strogo određenim granicama.
Po prvi puta objavljen, posljednji Marleyev koncert je peti službeni live album. Iako se prva dva, Live! s kraja 1975. i Babylon By Bus iz 1978., računaju kao njegovi koncertni vrhunci i zaista postižu autentičniju atmosferu negoli je to bio slučaj na često skromno snimljenim albumima iz ranije faze, nakon njihovog ponovnog slušanja, Live Forever ne zaostaje nimalo, a u mnogočemu je i ultimativni koncertni doživljaj Boba Marleya iz druge ruke.
Spomenuta stara izdanja imaju prednost u tome da je prisutnost publike mnogo čujnija i elektrizira atmosferu, tehnički su stvari poliranije i nema uočljivih grešaka u izvedbi. S druge strane, Live Forever je nekako grublji, ali sonično prirodniji i izravniji. Koncert je prenesen u cijelosti i podijeljen na dva diska. Prvi je upravo bezgrešan u svojoj arhitekturi i tempu, a izvedbe superiorne onim studijskim. Uvodna “Natural Mystic”, pa “Positive Vibration” i “Burnin’ Lootin'” odličan su materijal za zagrijavanje. Tek nešto brže odsvirane od sporih originala daju Marleyu da iskaže svu svoju predanost u izvedbi, ne odajući ni trenutka čovjeka svjesnog da mu se bliži kraj. “Them Belly Full” je ubacivanje u brzinu više, gitarska bravura na ulazu u pjesmu, čvrsta ritam sekcija, Bobove emocije, sve se zbraja u isijavanje visoke energije i otkriva Wailerse na vrhuncu njihove igre. Dovoljno za zaključak da je prvi disk najboljih 45 minuta zapisa sa živom glazbom Boba Marleya. Kako vrijeme koncerta odmiče na drugom disku, band održava tenziju, drži uzde ritma napetima, no Marley kao da pomalo gubi dah, povremeno, zajedno s pratećim vokalima ispada i zaostaje za bendom, no i u tom dijelu “Redemption Song” je izvedena u fascinantnoj verziji uz pomoć magičnog zvuka klavijatura.
Marley i Wailersi su na turnejama znali povremeno snimiti na magnetofon svoje koncerte direktno na konzoli mix pulta. Srećom, to je učinjeno i u Pittsburgu; snimka je sirova, ali ne skriva baš ništa od slušatelja, jedina je mana što je publika daleko u pozadini. Tehnička nesavršenost trake na kolutu uzrokovala je nešto šumova i sitnih “rupa” koje se nisu u potpunosti pokrpati masteriranjem, a njena dužinska ograničenost je na kraju dovela do toga da je po završetku “Is This Love” jednostavno iscurila, tako da su posljednje dvije “Work” i “Get Up, Stand Up” snimljene na mikrofon preko razglasa. Mora se reći da su tehnički gotovo neslušljive, ali ih je urednik izdanja odlučio ostaviti iz dokumentarnih razloga; da publika barem informativno čuje zadnju pjesmu koju je Marley odsvirao u životu. S obzirom na historijsku i emotivnu vrijednost posljednjeg nastupa jedne od ikona moderne glazbe, to je sasvim opravdana odluka.
