David Bowie
Nothing Has Changed
(Warner/Dancing Bear, 2014.)
Za Bowieja (i njegovu diskografsku kuću) opet je vrijeme svođenja računa: premda je njegova duga, bogata i razgranata karijera nebrojeno puta dosad doživjela “sažimanje”, odnosno manje ili više uspjele pokušaje izvlačenja njezinih najbitnijih dijelova, danas je pred nama nova kompilacija (da se poslužimo otrcanom frazom) “najvećeg kameleona rocka.”
Pritom su u optjecaj puštene dvije verzije – dvostruka i trostruka – od koji je prva, dakako, ambicioznija u svakom smislu.
Tri raskošna diska otvaraju veći manevarski prostor za dva ekscentrična postupka. Prvi se ogleda u kronološki obrnuto složenim skladbama, pa će tako album početi ambicioznom novom jazz skladbom “Sue (Or In A Season OF Crime)”. Njezina eksperimentalna oštrica upućuje na zaključak da se Bowie pod stare dane ne kani smiriti. Unatoč činjenici da je pjesma – mjerena konvencionalnim pop kriterijima – jedva slušljiva, to je zapravo dobra vijest: nadajmo se da jedan od najdarovitijih glazbenika neće još jednom zakoračiti u fazu komercijalno uspješnih ali umjetnički promašenih zgoditaka poput “Modern Love”, “Blue Jean” ili obrade standarda “Dancing In The Street” ostvarenog u suradnji s prijateljem Mickom Jaggerom.
Dakako, sve te pjesme funkcioniraju kao jasni znakovi raspoznavanja za najširu publiku, onu koja Bowieja nema namjeru upoznati detaljnije, i svi su ovdje uključeni. No trostruka verzija albuma Nothing Has Changed nudi i pregršt ugodnih iznenađenja, uključujući “Slow Burn” s albuma Heathen ili pak fantastičnu baladu “Shadow Man”, skladanu u razdoblju remek djela Ziggy Stardust, te ponovo snimljenu 2001. za (neobjavljeni) projekt Toy.
Pjesme kao što su “Let Me Sleep Beside You”, koja je također odabrana s istog sessiona, mamac su za upućenije poznavatelje, jednako kao što su to i albumski klasici poput apokaliptične “Diamond Dogs” ili definitivne reinterpretacije standarda “Wild Is The Wind”.
Sve zajedno uklopljeno je u trostruku deluxe verziju, a za sve ostale tu je manje uzbudljiva ali uredno složena dvostruka varijanta. Njezin sadržaj teče kronološki, od “Space Oddity” do “Where Are We Now” i “Sue”, otkrivajući u najpovršnijim crtama s kakvim talentom imamo posla. Naslov je autoreferenca na klasične Bowiejeve kompilacije poput “Changesbowie”, no takav postupak uobičajen je za njegov rad i možemo ga naći u nekim ranijim slučajevima. Drugim riječima, ništa se nije promijenilo: Bowie se i dalje mijenja, čak i sada, kad uz orkestar američke skladateljice Marie Schneider, zvuči kao priučeni pjevač avangardnog jazza.
*** Ocjena: 4,5/5 (trostruka verzija izdanja) i 3/5 (dvostruka verzija izdanja)
