The Bad Plus
Inevitable Western
(OKeh/Menart, 2014.)
Iako su najpoznatiji po obradama poznatih djela klasične, jazz, rock i pop glazbe, članovi sastava The Bad Plus: pijanist Ethan Iverson, kontrabasist Reid Anderson i bubnjar David King, oduvijek su izvodili i vlastite.
U zadnjem razdoblju taj se omjer promijenio, a na novi album “Inevitable Western”, koji su hrvatskoj publici predstavili na koncertu što su ga održali 20. studenoga u Zagrebačkom kazalištu mladih, na 10. Vip Zagreb Jazz Festivalu.
Zašto je u njihovom stvaralaštvu prevladao autorski pristup doznao sam u razgovoru s Iversonom: “Iako obožavamo obrade, smatramo da je naša originalna glazba pravo srce sastava. U stvaralaštvu našeg trija vrlo je malo pisanog glazbenog materijala. Dave ili Reid mi odsviraju ideju na glasoviru ili im ja odsviram svoju, i poslije ih razvijamo i sviramo po sjećanju. Ponekad nešto naškrabam ili mi Reid pruži na uvid svoju bilježnicu da ju pogledam na minutu. Ali pazimo da uživo ne sviramo ništa s notnog papira.”
Zašto je američki zapad toliko važan za njihovo stvaralaštvo da su upravo to morali naglasiti naslovom albuma? Kakva iskustva donose iz života u tom kraju. Zašto je za njih neizbježan? Iverson je to pokušao objasniti na ovaj način: “Nas trojica razmjenjujemo zajednički ‘plemenski jezik’. Odrastajući gledali smo loše filmove na televizijskoj postaji Channel Nine, slušali iste rock bandove na KQRS radiju i učili o jazzu odlazeći u Dakota Jazz Club u St. Paulu. Ta glazbena ostavština američkog srednjeg zapada očito nije tako duboka kao ona iz New Orleansa ili, primjerice, Senegala, ali ima svoj otkačeni šarm. U pravom stilu srednjeg zapada, prvi korak koji smo poduzeli nakon snimanja našeg prvog CD-a bio je otkopavanje naših automobila iz snijega dubokog gotovo jedan metar.”
Zahvaljujući tome što od utemeljenja, 2000. godine, sviraju u nepromijenjenoj postavi, trojac u svim izvedbama djeluje jedinstveno i prirodno iako se osjeća da su se i na snimanju prepuštali spontanim improvizacijama i upuštali u nepredviđene situacije, što je kod drugih glazbenika češći slučaj na koncertima.
“Nas trojica uvijek nastojimo svirati glazbu koju nikada prije nismo čuli”, rekao je Iverson. “Sve se svodi na komunikaciju, a intuicija je pritom od iznimne je važnosti. Ponekad sviranje po intuiciji upali, a ponekad ne. Zašto? Teško je reći, ali osjećamo razliku. Slijedimo intuiciju, ali rezultat ne bi bio takav bez ustrajnog vježbanja. Ponekad kažem da treba svirati po sluhu i nastojati swingati. The Bad Plus bi brzo propao da sve ploče snima na isti način, primjerice kao da nakon svirke na pozornici odmah uđemo u studio i snimimo to isto. Budući da improviziramo, nastojimo snimiti skladbu od prve ili druge. Svirate li improvizirani solo na istu pjesmu iznova i iznova, možete se početi osjećati kao da ste zarobljeni u kavezu. Rijetko smo snimili četiri ili pet verzija neke pjesme.”
Upravo to, uz skladateljsku maštovitost i sjajnu sviračku vještinu, glazbu trija The Bad Plus čini uzbudljivom i nekonvencionalnom, dalekom od bilo kojeg žanra iako se pozivaju na mnoge od njih. Ta svestranost, ali i energija kojom zrače, njihovu glazbu, čak kad se referira na najsuvremenije glazbene obrasce poput free jazza, čini privlačnom širem krugu publike.
