Probijajući se kroz ustajale dimne oblake marihuane u mamurnom jutru post-hipijevske ere, Roxy Music bio je “prvi pravi sastav sedamdesetih.”
Tim riječima britanski kritičar Simon Reynolds opisuje početnu koncepciju sastava koji je pojam ‘art’ ugradio u rock ranih 70-ih. Roxy Music su, bez sumnje, školski primjer art-rock skupine, jedne od najoriginalnijih pojava u povijesti rock glazbe, a tu ocjenu ne može umanjiti čak ni činjenica da su članovi benda početni umjetnički zanos u kasnijim etapama karijere zamijenili dobrim, starim, proračunatim profesionalizmom s manje emocija i više čiste vještine.
No, kako je sve počelo?
U svoj ekscentrični svijet Roxy Music publiku su uveli pjesmom “Re-Make/Re-Model”, prvom pjesmom na A strani istoimenog debija, Roxy Music, objavljenog u lipnju 1972.
Na početku, čuje se tek žamor i zveckanje čaša. No vrlo brzo ugođaj koktel-partija prestaje, pa se nakon klavirskog Ferryjevog uvoda uključi ostatak benda: sastav od prvog takta ostavlja dojam promišljeno konstruiranog stroja koji je izmakao kontroli. Bio je to free-style kolaž s elementima klasičnog rock and rolla pedesetih, nepredvidivog saksofona Andyja Mckaya, istrzane gitare Phila Manzanere, nesmiljenih bubnjarskih udaraca Paula Thompsona i Ferryjevog neurotičnog vokala. Petominutna programatska “Re-Make/ Re-Model” ispresijecana je kratkim solo dionicama svakog instrumentalista, gdje se izmjenjuju aluzije na “Day Tripper” Beatlesa, Wagnerovu “Die Walküre” i “Peter Gunn” Duanea Eddyja.
Ako to nije dovoljno, dodatan kaos u zvučnu sliku unosi Brian Eno svojim atonalnim subverzijama na VCS3 sintesajzeru. Ferryjeva lirika nije ništa manje bizarna. Premda se čini se da su nadahnuti neostvarenom ljubavnom vezom, stihovi teku u neobičnim aluzijama, s izvikujućim refrenom koji, doslovno, glasi: “CPL 593H” (Ferry će kasnije novinarima otkriti da je riječ o automobilskoj oznaci u vlasništvu očaravajuće djevojke koju je uočio na Reading festivalu 1971.)
Danas, pola stoljeća poslije, “Re-Make/Re-Model” zvuči jednako silovito, beskompromisno i avanturistički. I ništa manje postmoderno. Ono što je nespremnog slušatelja na pragu ljeta ’72 pogodilo iz zvučnika – već na prvoj pjesmi A strane LP-a Roxy Music – jednostavno je neusporedivo s bilo čime što je dotad zabilježeno u rock glazbi. Uključujući The Velvet Underground i ranog Bowieja.
Točno deset godina poslije, 28. svibnja 1982. grupa je objavila posljednji studijski album Avalon – kolekciju japijevskih, skupo produciranih, sentimentalnih pop impresija namijenjenih publici koja od glazbe očekuje površnu uglađenost – da bude “smooth”. Daleko od toga da je Avalon “loš” album, ali od Bryana Ferrya u kombinaciji s Mackayom i Manzanerom uvijek se očekivalo nešto više od zrele elegancije. Nešto ambicioznije, dublje. Ferryjeva solo karijera u osamdesetima naslanjala se izravno na estetiku Avalona. Nije čudno da je Roxy-motor, veliki Paul Thompson, razočaran postupnim (ali sve izraženijim) Ferryjevim mainstream inklinacijama, još 1980. odlučio krenuti vlastitim putem.
U desetogodišnjem rasponu između ta dva albuma, prvog Roxy Music i osmog Avalon, odvila se jedna od najfacinantnijih karijera u povijesti popularne glazbe. Roxy nisu bili samo rock bend, to je očito. Riječ je o kompleksnom, ali ne i pretencioznom skupu audio-vizualnih ideja koji bi se u nekoliko riječi mogao svesti na sljedeće: u skladu s nazivom pjesme s početka teksta, Roxy su počeli samo s jednom, ali vrijednom željom: kreativno “pre-urediti” i “re-modelirati” nasljeđe popularne glazbe, koristeći gotovo nasumično odabrane fragmente njezine bliže i dalje prošlosti.
Na prvih pet studijskih albuma, objavljenih u razdoblju od 1972-75, to su činili ekspertno i autoritativno. Kasnije su se iz rock avangardista i art-rock stilista pretvorili u uglađene miljenike masovne pop publike, ali to ne umanjuje njihov cjelovit značaj i vrijednost. Uostalom, to će se – nadamo se – potvrditi i na najavljenoj turneji organiziranoj u čast pedesete obljetnice izlaska prvog albuma. Tako će se ponovo okupljena Roxy-jezgra, vjerojatno uz neke suradnike, otisnuti na kraći put po nekim svjetskim metropolama i velikim središtima, od Toronta (7. rujna) i New Yorka (12. rujan u Madison Square Gardenu) do Bostona, San Francisca, LA-a.. Zasad su najavljen tri nastupa u Ujedinjenom kraljevstvu od kojih će osobito važan biti onaj u londonskoj O2 Areni, 14. listopada.
Naravno, Roxy Music su u osnovi materijaliziranje vizija Bryana Ferryja, rođenog 1945. u gradiću Washingtonu, u rudarskom okruženju sjeveroistočne Engleske. Oduvijek fasciniran umjetnošću i modom, očito se želio izdići iz konteksta radničke obitelji u kojoj je odrastao, pa je studirao na umjetničkom odsjeku Sveučilišta u New Castleu pod mentorstvom pop-art eksperta Richarda Hamiltona i slušao američku glazbu – rock, soul, blues i jazz, osobito Otisa Reddinga, Charlieja Parkera, Lestera Younga, Colea Portera, Billie Holiday… Proučavao je i folk-blues Leadbellyja, oduševljavao se i s europskom umjetnošću. Sva ta iskustva iskoristio je u lokalnom sastavu Banshees, te – nakon preseljenja u London – u soul bendu Gasboard.
Danas je pop istoznačnica za zabavu, entertainment. No sedamdesetih, on je bio kultura, a ne samo zabava.
David Buckley
Sve to bila je tek priprema, okvir za nastanak životnog projekta Roxy Music. U prvom razdoblju u postavi se našao Brian Eno, samoproglašeni ne-glazbenik čiji su pokusi na sintesajzerima, vrpcama i elektroničkim pomagalima donosili duh avangarde i nekonvencionalnosti. Imali su čvrst ritmički oslonac u blistavom Paulu Thompsonu, klasičnom rock bubnjaru na tragu Johna Bonhama, ali s dodatnom crtom art-rock rafinmana. Njihov je zvuk jednako zasnovan na kompleksnim teksturama kao i o bazičnim rock impulsima, a slojeve nesvakidašnjih tekstura gradila su dvojica ključnih Ferryjevih suradnika. Andy Mackay glazbenik je klasične naobrazbe i bivši student engleske književnosti koji je u zvuk ugradio saksofone i – na opće iznenađenje – obou; teško se sjetiti manje tipičnog instrumenata u kontekstu rock and rolla. No Roxy Music su se ionako klonili tipičnosti svake vrste. Listu “atipičnih” glazbenika koji su se afirmirali u postavi Roxy Music zasad zaključuje gitarist Phil Manzanera – instrumentalist osebujna stila (dijete majke Kolumbijke i oca Britanca) koji im se priključio dva tjedna prije početka snimanja prvijenca Roxy Music. Manzanerin formativni background začudna je kombinacija kubanske folk tradicije, rock and rolla, progresivnog rocka i eksperimenata kojima je teško pronaći točan naziv.
“Danas je pop istoznačnica za zabavu, entertainment. No sedamdesetih, on je bio kultura, a ne samo zabava,” piše David Buckley, autor Roxy biografije The Thrill Of It All. Bilo je to vrijeme pomno osmišljenih koncepata koji su artikulirali najrazličitije vizije. Kad su snimili prvi album, Roxy Music nisu očekivali komercijalni uspjeh i još bitnije, nisu mu ni težili. Uostalom, o njihovim umjetničkim namjerama govori i podatak da je ulogu producenta na debiju odigrao Peter Sinfield, tekstopisac sastava King Crimson. Ironično, početkom sedamdesetih, prije Roxy-etape, za pjevača Crimsona prijavio i sam Ferry – prijavio se za audiciju, ali se nije uklapao u zvuk Crimsona, pa mu je impresionirani Robert Fripp preporučio da pokrene vlastiti bend.
U prvim mjesecima i godinama karijere kritičari su Roxy Musoc gurali u ladicu s oznakom glam-rock, ali odmah je bilo očito da ovdje imamo posla s ambicioznijom pričom. U jednom intervjuu Brian Eno pojašnjava: “Za mene, nije se radilo o glamuru, nego o ideji promjene identiteta, o stvaranju novog vizualnog karaktera. Hoće li on biti glamurozan ili ne, stvar je slučajnosti”.
Ni Ferry nije imao bitno drukčije stavove, barem na početku. “Doista, mi nismo sastav kojeg zanimaju singlovi. Ne želim završiti na istom, užasnom kolosijeku s grupama kao što su Slade i T. Rex. Kad smo osnovali grupu, mislili smo da ćemo biti neka vrsta studentskog, umjetničkog kolektiva, i da će na tome ostati. King Crimson bili su jedan ekstrem, a Bowie drugi. Mi smo bili pozicionirani negdje u sredini, na pola puta. Ostao sam iznenađen kad se pokazalo da smo ostvarili tržišni uspjeh.”
Roxy su bili impresivni u svojoj pomaknutosti: meditativna “Chance Meeting”, country-rock s art-okusom “If There Is Something” te koncizni glam dragulj “Virginia Plain” (singl objavljen odmah nakon prvog albuma) samo su neki zgodici iz razdoblja prvijenca.
No iza uzbudljivog uspješnog početka tinjao je osobni i kreativni sukob Ferryja i Enoa koji je kulminirao na drugom albumu For Your Pleasure, prvom od dva ostvarenja iz 1973. godine. Mnogi kritičari, uključujući samog Ferryja, tvrde da je riječ o najimpresivnijem dosegu čitave karijere. Naslovna tema, koncipirana od melodioznog uvodnog dijela i drugog, poduljeg eksperimentalnog pasaža, ponovno je rezultat različitih mikro-koncepata. Album sadrži klasični Roxy-singl “Do The Strand”, te jednako konciznu “Editions Of You” u kojima je poigravanje s camp-postupcima dotjerano do očaravajuće perverznog savršenstva. Središnje mjesto albuma zauzima “In Every Dream Home A Heartache“, ogoljena tema izgrađena na tenziji koju stvaraju mellotron, ugođajne gitarske dionice i jazzirani saksofon. Ferry pjeva o muškarcu u toj mjeri zasićenom svime materijalnim da zapada u stanje emotivne obamrlosti, usmjeravajući preostale osjećaje na plastičnu lutku, seksualni rekvizit koji postaje njegovom novom opsesijom. “Doimajući se poput mračnog mini trilera ili suvremene glazbene gotike, ‘In Every Dream Home A Heartache’ Ferryjev je definitivni pop-art iskaz”, piše Jonathan Rigby u studiji Both Ends Burning, posvećenoj karijeri i utjecaju benda.
Osobne i umjetničke tenzije na relaciji Ferry-Eno vrhunac dosežu 1973., pa će Eno nakon drugog albuma ispasti iz postave. Prostor oslobođen njegovim odlaskom popunjen je sedamnaestogodišnjim klavijaturistom i violinistom Eddiejem Jobsonom, nekadašnjim članom grupe Curved Air – a s njime Roxy Music ulaze u novu i jednako zanimljivu evolucijsku etapu. Ona obuhvaća tri odlična studijska projekta, objavljena u razdoblju od 1973. do ’75: Stranded, Country Life i Siren.
Ferry je sada središnja točka Roxy-koncepta, umjetnički direktor grupe, pjevač i vizualni zaštitni znak. Njegov romantični pesimizam i sve suptilniji autorski postupci dobit će modificirani, ali jednako poticajan kontekst. Ostavši bez radikalnih Enovih pokusa, grupa se primaknula konvencionalnijem području, ali samo donekle; Jobsonova violina i klavijature zvuku su dali poseban kolorit, posebno u ambicioznim, melodramatičnim baladama iz toga razdoblja; “A Song For Europe” s trećeg albuma Stranded, “Bitter Sweet” s četvrtog, Country Life, te “Sentimental Fool” i “End of the Line” sa Siren, samo su neke od nauspješnijih – ili najšarmantnijih. Osobito je primjetan njegov Jobsonov doprinos u live verziji pjesme “If There Is Something”, s albuma Viva!Roxy Music koji je fanovima 1976. poslužio kao svojevrsna koncertna retrospektiva.
Bryan Ferry (čija je solo karijera počela spektakularno plodne 1973. albumom obrada These Foolish Things) dotad se profilirao kao neka vrsta elegantnog art-rock croonera. Samostalna ostvarenja manje su mu cijenjena od onih u okvirima benda, ali valja napomenuti da svako od njih iz razdoblja 1970-ih sadrži barem nekoliko vrijednih snimaka, bez obzira na to je li riječ o cover pločama (These Foolish Things, Another Time Another Place i The Bride Stripped Bare) ili o autorskim radovima: In Your Mind iz 1976. jedan je od potcjenjenijih albuma u brit-rocku sedamdesetih. Podjednaku sudbinu zadesio je i povratnički Roxy LP Manifesto s kojim su se nakon podulje stanke 1978. vratili na svjetsku rock scenu. No, četiri godine i dva albuma kasnije, sve je bilo gotovo; uglađeni Flesh and Blood bio je tek OK, a Avalon je, valja podsjetiti, zvučao stilski dopadljivo, ali i ispražnjeno od svakog ozbiljnijeg sadržaja, jednako kao i većina Ferryjevih solo radova iz osamdesetih i devedesetih.
No, njihov značaj iz ranih godina naprosto je nemjerljiv. Andy Mackay je u pravu kad kaže da je Ferryjev vokalni stil, i do određene mjere Bowiejev, nadahnuo cijelu generaciju britanskih pjevača. “Oni nisu pjevali na američkom naglasku, i to je djelovalo oslobađajuće. Roxy Music su se sintesajzerima služili na kreativan i uzbuđujuć način. Mi sigurno nismo izmislili eklekticizam, ali smo pokazali da je rock and roll prijemčiv za sve utjecaje”.
Lako se složiti s konstatacijom Davida Buckleya koji ističe da su Roxy Music, slikovito rečeno, rock glazbu uveli u sedamdesete i oslobodili je imperativa šezdesetih, odnosno pritiska da bude “autentična”. Kad su to učinili, sve je bilo moguće i sve je bilo dopušteno. Posuđivali su elemente iz prethodnih epoha, poigravali se s glamurom i dovodili ga do apsurda, kombinirajući zvuk i sliku na dotad neviđeni (i nečuveni) način. “Radili smo naporno – živjeli smo glazbu i udisali je,” istaknuo je Bryan Ferry u recentnom izdanju rock mjesečnika Uncut, u tekstu tiskanom u povodu pedesete obljetnice prvog albuma.
Najkraće rečeno, promijenili su pravila igre, a to nije mogao bilo tko.
