Descendents
Hypercaffium Spazzinate
(Epitaph Records, 2016.)
Descendents su vjerojatno bili prvi bend koji je svojim pjesmama odrednici ‘punk’ dodao prefiks ‘pop’ pa su tako nepovratno zadužili onu razmjerno poznatu gomilu sjajnih i užasnih bendova koja će kasnije posebno prirasti srcima adolescenata rođenim krajem osamdesetih i ranih devedesetih.
Također, kada su se početkom osamdesetih pojavili na kalifornijskoj hardcore/punk sceni, Descendents su se istog trena počeli baviti pametnom i suptilnom demontažom njezinih dominantnih mačističko-elitističkih vrijednosti – antologijski debitantski album ‘Milo Goes to College’ bio je nakrcan kratkim i brzim i melodičnim pjesmama o pecanju, kavi, hrani i… da, djevojkama. U tom smislu, njihov drugi album od prvog se razlikovao jedino po naslovu, a on je glasio ‘I Don’t Want to Grow Up’.
Sad, iako im je tempo izbacivanja novih albuma s godinama itekako opadao, ono što je interesantno jest činjenica da s prihvaćanjem neminovnosti starenja i trajanja Descendents zapravo i nisu imali većih problema. (O čemu svjedoče dva albuma, ‘Everything Sucks’ iz 1996., a posebno uvjerljivo prekrasan album ‘Cool to Be You’ iz 2004. godine.)
Novi album ‘Hypercaffium Spazzinate’ na kojem je završilo šesnaest pjesama tako dolazi nakon dvanaestogodišnje pauze i potvrđuje ono što je više-manje svima zainteresiranima bilo već neko vrijeme dobro poznato – kad je riječ o Descendentsima, tematiku i autorsku vizuru potrebno je samo donekle prilagođavati vremenu, forme ne, i stvar bi trebala profunkcionirati na svim razinama. (Pjesma ‘No Fat Burger’, recimo, govori o tome da nakon što prevalite pedesetu, jel’, baš i ne možete jesti samo hamburgere.)
Uglavnom, svi prepoznatljivi sastojci – melodičnost, pamet, nepretencioznost, iskrenost, posvećenost, nenametljivost… – koji su ovaj bend i učinili posebnim već u startu su ovdje i vjerojatno bi od čitanja ove recenzije korisnije bilo samo poslušati posljednju stvar na albumu ‘Beyond the Music’ koja se kreće na granici između autobiografije i autopoetike (‘Frustrato rock or chainsaw pop/ Or whatever it is that we play’). A dodajmo i kako bubanj Billa Stevensona nikad nije zvučao uvjerljivije.
