Leland Sundries
Music For Outcasts
(L'echiquier/Weiner Records, 2016.)
Nick Loss-Eaton, predvodnik bruklinskog indie-rock/alt-country kvinteta Leland Sundries, izdanak je one tradicije njujorških singer/sogwritera koja se proteže od Loua Reeda i Davida Johansena preko Jeffreya Lewisa i Jesseja Mallina pa sve do tipova poput Andrewa Savagea.
Radi se odreda o inteligentnim, pismenim i elokventnim gradskim momcima kojima su itekako dobro poznate ljepote i užasi pijano-gladnih povrataka kući podzemnom i čiji rezervirani autorski stav prema onome o čemu njihove pjesme govore iste te pjesme obično čini još samo zavodljivijima.
No, za razliku od ovdje pobrojanih, u slučaju Loss-Eatona predilekcije prema glazbenim formama i stilovima koji baš i nisu toliko ‘gradski’ bile su od starta nešto izraženije. Pa je tako debitantski album njegove grupe (12 pjesama, 38 minuta) u žanrovskom smislu presječen ravno popola – šest stvari čvrstog, urbanog pop-rocka, šest stvari odsviranih u country-blues-folk registru.
Ali čak i kada posegnu za starinskim američkim glazbenim idiomima, kao što je to, recimo, slučaj u standardnom blues komadu ‘Freckle Blues’, Leland Sundries vole ostati na Manhattanu – ‘The trucks on the 9th Street, they shake and moan/I left you there in what was s’posed to be our home’, tuguje Loss-Eaton. Putovanja ima u izvrsnoj i gotovo imbecilnoj alt-country pjesmici ‘Maps of the West’ kao i u ‘Greyhound from Reno’, u kojoj pak Leland Sundries zvuče onako kako Pixies više nikada zvučati neće.
Ništa slabija nije niti ‘Stripper from Bensonhurst’, pjesma o vrijednoj striptizeti koja nakon naporne radne noći na Manhattanu u svom bruklinskom stanu ispija pivo i gleda The Today Show. Baš solidan album.
