Kingdom Of Rust {etRating 4}
Heavenly/Dallas
Poslije odslušane «Jetstream» koja nas uvodi u četvrti, dugoočekivani uradak Dovesa velika se praznina odjednom ispuni. Praznina nastala odlaskom New Order sa scene. «Jetstream» svojom dinamikom, dramatikom i inteligentnom integracijom elektronike u bazični gitarski zvuk, ili obratno svejedno je, podsjeća na najbolje dane mančesterskih legendi. I Doves su geografski tu negdje, iz okolice Manchestera, i moglo bi se slobodno reci da su trenutno jedina relevantna pojava na glazbenoj sceni koja se prisno naslanja na ono što se kao glazbeni val nazivalo Madchester, a u sebi obuhvaćalo Stone Roses, Happy Mondays, Inspiral Carpets i slične skupine. Svi su oni temeljili svoju filozofiju na naizgled jednostavnoj formuli – u gitarsku glazbu dodati plesni groovie. Ispalo je unikatno, ali je kemije nestalo gotovo brzo kao što je i stvorena. Današnji članovi Dovesa sreli su se na vrhuncu Madchester euforije u Haciendi, klubu oko kojeg se vrtjela cijela scena, pod dojmom plesne glazbe koja se tamo slušala oformili Sub Sub i proslavili se disco-house singlom «Ain’t No 
Love», dogurali s njim čak do trećeg mjesta nacionalne liste. Na plesnoj sceni životarili su do druge polovice devedesetih i onda im je požar uništio studio i materijal za novi album. Shvatili su to kao poruku neke više sile, upokojili Sub Sub, osnovali Doves na sasvim drugačijim osnovama. No, nisu bili samo još jedna indie pojava u moru drugih – već prvi album Lost Souls otkrio je talent za paradoksalnu glazbenu smjesu. Naime, melodije su im melankolicne, ali naglašeni, skoro plesni ritam nikad nisu napustili. Spomenuta «Jetstream» zapravo je najplesnija u cijelom njihovom katalogu, ali i dalje iznimka s obzirom na oprečni karakter u odnosu na ostatak materijala. Dobrodošla iznimka, s obzirom koliko je efektno ispala. Vec slijedeća, naslovna pjesma otkriva pravi karakter novih Dovesa. Skoro pa folk ugodaj lepršave melodije, ukrašen gudaćim orkestrom i sjeta koja izvire iz glasa Jimija Goodwina odiše plemenitošću, finoćom koja se rijetko sreće. Na prošlom su se uratku Some Cities Doves zaigrali na trenutke stadionskim zvukom, pokušali krenuti stazom koju su davno utabali U2, no to je vrlo sklizak teren, osim ako se ne zovete Coldplay. Ovdje kao da su zauzdali ambicioznost tog tipa i vratili se melodijama koje mogu biti veće od života, ali neće od njih učiniti svenarodni bend i puniti stadione. Kingdom Of Rust zrelo je djelo u svakom pogledu, pomno posloženo, bez predugih minuta i pjesama koje samo popunjavaju prostor oko singlova. Možda i prvi stvarno veliki britanski album u 2009. godini.
Tihomir Ivka
