Eye On Horizon
Dubwiser
S obzirom koliko solidnu, inteligentnu i zabavnu glazbu stvaraju, nema nikakvog razloga da Dreadzone uživa malu pozornost javnosti kakvu uživa. Bend koji je nastao na razvalinama Big Audio Dynamite bivšeg gitarista Clasha Micka Jonesa, doduše, nije oličenje marljivosti s obzirom da im je Eye On The Horizon tek šesti album u 17 godina, no toplina njihove vatre s prvih albuma kad ih je legendarni radio DJ John Peel nazivao jednim od najboljih britanskih bendova, još grije.
Imaju groove, koncerti su im čista energija u što smo se mogli uvjeriti u dva navrata u Zagrebu, imaju i komercijalne stvari koje bi se mogle ugurati u top 40 britanske top liste, ali su odavno izgubili ugovor s velikom diskografskom kućom, što će reći da su im koncerti i Internet jedine promocije. I onda Eye On The Horizon izađe na svjetlo dana, ali mainstream tisak u Britaniji jedva da zabilježi pokoju recenziju.
Glazba Dreadzonea mogla bi se okarakterizirati kao kombinacija plesne glazbe i jamajčanskih idioma, ponajviše duba. S godinama postali su nešto mekši, ostarjeli s vlastitom publikom i stavili više naglaska na plesni element. Eye On The Horizon slijedi tu evolucijsku odrednicu osim u jednom trenutku. Naime, “Beyond A Rock” je iznimka od pravila, valjajuća bombastična stvar s odvrnutim fuziranim gitarskim rifom, crossover koji bi mogao biti favorit publike na festivalima, ali na ovako unificiranom djelu je lagana šaka u oko. Ostatak je pitak u miješanju žanrova, s finim nadopunjavanjem dub-reggae stila s jednim vokalom kao onaj Horace Andya ili tipova iz Aswad i sličnih skupina. Drugo je lice plesno, pomalo hip-hop s drugim vokalom koji podsjeća na ono što su nekad radili Stereo MC’s.
U Dreadzone glazbi nema ništa radikalno ni progresivno, čak i prate trendove kao u “Yeah Man” čija struktura mnogo duguje popularnom dub stepu. Jedino što će ovu inačicu razumjeti i četrdesetgodišnjaci.
