Eagles Of Death Metal
Heart On
(Downtown / Aquarius Records)
Dok je ime Queens Of The Stone Age u savršenom suglasju s glazbom koju dotični bend svira, naziv drugog projekta Josha Hommea, Eagles Of Death Metal nema baš nikakve veze s glazbenom retorikom ove uvrnute ekipe iz Kalifornije.
Reći će da je ime nastalo kao intencija da se svira glazba na pola puta između death metala i Eaglesa, ali je u međuvremenu sve otišlo u nekom drugom pravcu. Prema onom što čujemo na trećem albumu, EoDM su neka vrst Rolling Stonesa za 21 stoljeća; glazbeno samouvjereni, provokativni, s mačo stavom i usput zabavni.
Ne samo nominalno – u pjesmama s manje fuziranih gitara i turbo jakih ritmova, kao što je slučaj naslovna “Heart On”, zvuk gitare se izravno naslanja na stil baratanja gitarom Keitha Richardsa, konkretno na “Gimme Shelter”, ima tu i «Jumping Jack Flash» i «Sympaty For The Devil» trenutaka.
Sve pomiješano s ostavštinom hard rocka sedamdesetih, «Cheap Thrills» su mogli svirati i Kiss, «(I Used To Couldn’t Dance) Tight Pants» ZZ Top, a «How Can A Man With So Many Friends Feel So Alone» Canned Heat.
Josh Homme kaže kako za njega ovaj bend – gdje nominalno bubnjar – nikad nije bio projekt sa strane već jednako važan kao i Queens Of The Stone Age, ali se u međuvremenu dogodio uspjeh s njima, tako da na turneje ide s njima, ali u studiju daje pun doprinos uz prijatelja iz djetinjstva Jesse Hughes, jedan od najzanimljivijih rock frontmena sadašnjice. Osjeti se taj obol, posebno u tvrđim stvarima EoDM su u bliskom srodstvu sa zvukom QOTSA, bas je poput potmule grmljavine, ritam galopirajući, ali tmuran, jedino su gitare reskije, konvencionalnije na neki način.
Sveukupno, dok jedan bend stalno pleše po tamnoj strani, na rubu avangarde, drugi je iz albuma u album sve više sklon vicu, poput parodije na sedamdesete godine.
Parodije koja zna biti uzbudljivija od originala. Uvjerili smo se u to prije dvije godine na izvanrednom koncertu u Tvornici i uvjerit ćemo se opet 19. ožujka u Boogaloo klubu. Nikako propustiti.
