Eagulls
Eagulls
(Partisan, 2014.)
Nije pretjerana izjava ako kažemo kako otočki rokenrol trenutačno aparati održavaju na životu. Da, postoje trzaji života u vidu bendova poput Horrorsa (a to samo ako rokenrol shvaćamo u najširem mogućem smislu) ili mlađih nada poput The Wytches, ali je generalno stanje kritično.
Čak i s tim trzajima, malo koji britanski bend izbaci album za koji se može reći da je nepogrešivo otočki. Eagulls su takav bend: Leeds, vjetrovke, sunčane naočale (nositi ih, riječima Noela Gallaghera, po mogućnosti dok si unutra) i bučna, direktna muzika ispod koje se svejedno provlače zarazne melodije.
Bend se oslanja na post-punk osamdesetih. Dakle, na albumu se čuju reske gitare, snažan bas i moćno urlanje frontmena Georgea Mitchella. Okosnica tekstova, koji nisu ingeniozni, je uglavnom osjećaj ispraznosti (a bave se heroinskom ovisnošću i sličnim mračnim temama) tako da odlično pogađaju atmosferu tmurnog (a kakvog drugog ako je na sjeveru Engleske?) Leedsa.
Prva pjesma, “Nerve Endings”, svojim glasnim basom, primitivnim ritmom, izmjenama staccato dionica i bijelog šuma na gitarama te besramnim ponavljanjem pseudorefrena postavlja recept koji bend bez imalo sramežljivosti prati kroz cijeli album. Eagulls na pjesmama poput “Possessed” (koja je apsolutni hit i uvjerljivo najbolja pjesma na albumu) ili “Opaque” (koja se najviše približava nečemu nalik na romantiku) briljantno spajaju pankersku, adolescentsku nepopustljivost i himničnost Britpopa bez ikakve natruhe pompoznosti.
Eponimni album Eagullsa, koliko god da je mračan, ostavlja prostora za nadu, kao da se kroz smog i maglu Leedsa probijaju dvije-tri slabašne zrake sunca ili možda neonski natpis ili se, ako ništa, u tami nazire žar nečije cigarete.
