Xaxaxa
Sami Maži i Ženi
(Moonlee/Prugelprinz, 2014.)
U posljednjih je nekoliko godina makedonski punk-rock kolektiv Xaxaxa prešao itekako dug put, i pritom ne mislim isključivo na njegove članove pri dvojnoj registraciji kod starije sestre, jednako tako odličnih Bernays Propagande s kojom redovito na turneji proputuju pola (Zabranete) planete; već su kao samostalni kolektiv izašli iz mnogih mentalnih ladica koji su ih često – i dakako neopravdano – titulirali kao tek nešto više od usputne razonode.
Nakon “Tango Revolucioner” te “Siromašni i bogati”, albuma izdanih u razmaku od godine dana, Xaxaxa su ponešto pričekali s “Sami Maži i Ženi” – nominalno pritisnuti obavezama, ali zapravo možemo razloge tražiti u činjenici da su se malo detaljnije odlučili pozabaviti implementiranjem novog pristupa njihovom tradicionalno čvrstom gitarskom zvuku. Na “Sami Maži i Ženi” nam predstavljaju ponešto letargičnije poimanje brzog i melodičnog punk rocka na tragu američkih uzora iz osamdesetih, izdanih pod izdavačkom palicom jednog SST-a. Vokal Vaska Atanasoskog je još melankoličniji no prije, što se u tom lo-fi produkcijskom senzibilitetu odlično uklapa u generalnu tematiku njihovih pjesama.
Istina, pjevanje na makedonskim će možda odvratiti jedan dobar dio ove publike koja je, upravo kao i ja, rođena na izdisaju osamdesetih kada je, osim samog desetljeća, završavao i život Jugoslavije; što je kao posljedicu – sramotno, priznajem – ostavilo činjenicu da se s kolegama i prijateljima vršnjacima iz primjerice Slovenije ili eto, Makedonije, bolje sporazumijevam na engleskom nego dok međusobno nabadamo poznate riječi jezika nekad iste države. No, ni jezične barijere ne mogu stati na put kako prijateljstvima, tako i dobroj glazbi. Ne volje se samo Ljubljana i Skoplje javno (vidi/slušaj “Radio Motorika”), već je to puno šire.
Srećom, uz prijevod na engleski na njihovom Bandcampu, i ova moja izgubljena generacija – kojoj je poznatiji Goce Sedloski od majstorija velikog Darka Pančeva, također spominjanog putem sound bitea kultnog komentatora Zvonka Mihajlovskog u “Vlae Salep” – može saznati sve o stvarima koje tište prosječnog skopskog radnog čovjeka. Makar, nije da su te muke nešto različite za bilo koju državu razorenu privatizacijskim pljačkama obespravljenih radnika; razlika je što Xaxaxa svoje poruke šalju pametno, elokventno i odmjereno.
Točno znaju što žele poručiti, bez lažnih preseravanja i pretjerane, jeftine patetike s ciljem da im pjesme što bolje i jače odzvanjaju. Kroz jako lijepe kronike životne svakodnevnice u glavnom gradu Makedonije, koji – baš kao što je to slučaj u svim metropolama – počinje biti prepun razočaranim, alijeniranim žiteljima – usamljenim ženama i muškarcima (“Sami maži i ženi”) koji dane provode obavljajući svoje rutine po principu automatike (“Sakam doma da živeam”, “Ti što voziš velosiped”), uvjerenih da jednostavno tako mora biti. Pjesme o nama, reakcionarnim žrtvama kulta ličnosti, kojima ćemo se beskrajno dugo pokoravati i pušiti priče o boljoj budućnosti dok smo istima samo ovce i brojevi na papiru, kao što kaže uvodna “2 milioni trkalački kamenja”. Dva milijuna, četiri i pol milijuna, isti je to kurac više – manje.
“Sami maži i ženi” se iz sjene katapultirao na pole-position moje regionalne liste za 2014. Činjenica je kako ova ploča svojom kvalitetom pokriva i mnogo duži period od aktualne godine. Deset predivnih komadića sirove, ali istovremeno melodične emocije te iskrene kronike jednog jednako takvog vremena. U kojem nas možda zbilja uspiju uvjeriti da smo osuđeni na vječnu samoću, ali s druge strane dok je ovakve glazbe, uvijek ćemo imati nešto zajedničko.
