Foals
Everything Not Saved Will Be Lost Part I
(Transgressive; 2019.)
Dobra je stvar što su Foals kao bend i dalje aktivni. Ali ne samo aktivni, za razliku od većine bendova koje sam slušao kao adolescent, Foalsi su i dalje živi i stvaraju. Čovječe, Foals su i dalje dobri. Okej, skoro pa generacijski kolege i NME miljenici The Libertines još postoje, kao i Yeah Yeah Yeahs i The Strokesi, ali od drugog (ili trećeg, u slučaju Yeahsa) nijedan od tih bendova nije objavio ništa hvalevrijedno.
Mnogo žanrovski srodniji, a jednako dobri Wild Beasts (nažalost) gotovo da su zaboravljeni. Dakle, prošlo je više od deset godina, a da nijedan od nekadašnjih indie teškaša nije izbacio pjesmu koju biste zavrtjeli više od jednom, eventualno dvaput. Foals, s druge strane, konstantno rastu, redovno su piromani na glazbeni festivalima, a imaju i iznimno zdrav tempo izdavanja albuma. Od plesnog math rocka kojim su zaludili svakog indie klinca koji je gledao TV seriju “Skins” pretvorili su se u bend koji je u stanju složiti predivnu, sofisticiranu i dirljivu pjesmu, ali i festivalsku rasturačinu na koju na sve strane lete i razvodnjena piva i znojna tijela. Muzika im je već s debitantskim albumom, “Antidotes”, postala neizostavan dio svake plesnije indie rock setliste, naročito pjesma “Cassius”. Dvije godine nakon “Antidotes” (2008.) rade drastični glazbeni zaokret. Album “Total Life Forever” (2010.) predstavlja svojevrsni manifest benda, na njemu se zaklinju da nikada neće predugo hopsati na jedno te istom mjestu. I uistinu, nakon toga znali smo da nikad nećemo sa sigurnošću reći što će Yannis Philippakis i ekipa spremiti.
Pretposljednji album, “Everything Not Saved Will Be Lost Part I” (dio drugi izašao je nedavno, u listopadu 2019.), možda nije najbolji album koji su snimili, ali je iznimno konkretan i više nego slušljiv, jednako je pristupačan okorjelom fanu kao i indie-šegrtima. Tri su ga stvari obilježile. Prva stvar odlazak je višegodišnjeg basista i suborca: Waltera Gerversa. Gervers i bend prijateljski su se razišli. Druga je stvar činjenica što je bend sam producirao album. Posljednja je stvar možda i najočitija: riječ je o dvostrukom albumu, samim time riječ je o mnogo ambicioznijem projektu. Dvostruki su albumi zeznuta stvar. Prisjetimo se koliko je “Stadium Arcadium” razočarao fanove Peppersa. Foalsi i dalje uspijevaju balansirati između umjerenog eksperimentiranja i podilaženja publici.
“Everything Not Saved Will Be Lost Part I” započinje cvrkutanjem i electro psihodelijom pjesme “Moonlight”. Kao i bratska pjesma “Moon” (album “Holy Fire” iz 2013.), “Moonlight” je minimalistička kompozicija pamtljivog, gotovo pa apokaliptičnog ali i iznimno nadrealnog stihovlja. Jedan od najavnih singlova, “Exits”, nastavlja niz prethodnih singlova, ima dobar groove, relativno mastan zvuk gitara i dovoljnu količinu hookova da vam se zavuče u uho. “White Onions” žestoka je, kao stvorena za festivalske nastupe, dok je “On the Luna” himnična pjesma gdje se izvrsno isprepliću zvuk električne gitare i syntha. “Sunday” monolitna je, gotovo pa epska pjesma koja na momenta podsjeća na Primal Scream (u “Screamadelica” fazi) i the Verve. Yannis poseže za stihovima gradova kako gore i “njih” koje boli briga te očeva koji su im ostavili da se nose sa štetom koju su sami počinili. Album općenito poseže za teškim, nimalo optimističnim stihovima. Ali takva su vremena u kojima se nalzimo. Teška. I nimalo optimistična.