Goldfrapp
Head First
(Mute)
S Goldfrapp se nikad ne zna, početni ambijentalni zvuk zamijenili su glam rock elementima, pa se pozabavili tvrđim synth ritmovima. Pred dvije godine na Seventh Tree okretanju čak i britanskom folku 60-ih godina kao da su zatvorili krug žanrovske nekonzistentnosti u kojoj je jedino odanost plesnom ritmu bila nit poveznica. Dakako, ne treba zaboraviti i moment Alison Goldfrapp koja je prije svog benda pjevala za Trickya i Orbital i koja sigurno posjeduje jedan od najupečatljivijih vokala na današnjoj pop sceni. Ovaj engleski duo nikad nije isporučivao revolucionarnu glazbu ni nametao ritam promjena, no otkačena glazbena rješenja i svojevrsni glazbeni revizionizam uvijek im je osiguravao dužnu pažnju kritike i okupljao vjerno sljedbeništvo.
S obzirom na dosadašnje svjesnu stalnu žanrovsku mijenu Head First na prvo slušanje je prije malo razočarenje negoli iznenađenje. Na petom su se albumu Goldfrapp u potpunosti vratili sintesajzerskom zvuku, ali saharinski slatkom kao nikad dosad i atmosferom ga smjestili negdje u prvu polovicu osamdesetih. To već prvi tonovi razotkrivaju; u uvodnoj “Rocket” čuje se synth zvuk Van Halen hita “Jump”, a u pozadini se valjaju slojevi sladunjavih elektronskih zvukova. Kao da je autorsko/producentski supervizor na ovom albumu Giorgio Moroder, a glazbeni ideal koji se želi postići soundtrackovi mega-filmskih hitova s početka osamdesetih “Electric Dreams” i “Flashdance”.
Pjesme su jednostavne i čiste – tope se u ušima poput karamele u ustima – no bez mrvice provokativnog ili ironičnog odmaka od disco zvuka. Ipak, sa svakim novim slušanjem otkrivaju se novi detalji, Goldfrapp se mimo volje uvlače pod kožu, bez obzira što “Alive” zvuči kao bezobrazno kopiranje Abbe, a naslovna “Head First” je synth laganica s jeftinim studijskim trikovima zbog kojih bi najradije dio glazbenih osamdesetih izbrisali iz sjećanja.
U tim saharinskim umjetnim tonovima i šabloniziranim melodijama stvar izvlači Alison Goldfrapp. Njeno satenski meko, senzualno pjevanje s puno strasti, podebljano studijskim efektima je jednostavno neodoljivo. Glazbi na granici kiča daje sanjiv, gotovo uzvišen ugođaj. I još kad se pogodi pokoji trenutak ozbiljnije elektronske glazbe, kao što je slučaj s “Believer” koji će podsjetiti na Yazoo u diskoidnijem ruhu, dođemo do zaključka da je Head First nevažan, lako zaboravljiv, ali privlačan, zabavan komad glazbe.
