Jamie T
Kings & Queens
(Virgin / Dallas)
“Nekad je izgledao kao skromni Rodney Trotter, sad je ambiciozniji i cilja na veće stvari, sad je više kao Del Boy. Lovely jubbly!” Ovako je otprilike NME dočekao drugi album londonske nade Jamie T-a. I dobru su paralelu povukli, Kings & Queens je nadahnut album, eksplozivan i inventivan.
U enciklopedijskim biografijama Jamie T je opisan kao “singer-songwriter”, što bi slučajnog namjernika moglo dovesti u debelu zabludu, s obzirom da pod tim pojmom zamišljamo usamljenika s akustičnom gitarom na potezu od Boba Dylana do Conora Obersta. Njegov drugi album bi naime, u najslobodnijoj i najširoj interpretaciji žanrovski pripada hip-hopu, dakako, u smislu jednih Streets ili šlampavo-simpatičnih Beckovih početaka s “Loserom”.
Kad se toj, tipičnoj britanskoj, živopisnoj izvedenici urbane crnačke glazbe doda doza punka, Clasha posebno (ne treba tražiti dalje od strummerovskog refrena u uvodnoj “368”), pa i posve modernog pozitivnog glazbenog bezobrazluka i samouvjerenosti jednih Arctic Monkeys, cijela priča poprima malo šire razmjere.
Jamie T dijeli i slični lirički gard s njihovim frontmanom Alexom Turnerom, pa i Mikeom Skinnerom iz Streets; sve su to svakodnevne, ali vrlo vješto i inteligentno posložene priče iz života s okusom cinizma; između redaka iščitava se prijezir prema korumpiranom sistemu i ljudima koji su si dozvolili da postanu zarobljenici trivijalnog materijalističkog života. Otrovno zabavan album.
