Joachim Cooder
Over That Road I'm Bound
(Nonesuch / Dancing Bear, 2020.)
U ulozi perkusionista, Joachim Cooder zanat je ispekao učeći od oca Rya i njegova suradnika Jima Keltnera i usko surađujući s njime na turnejama i albumima; debitirao je na projektu A Meeting By The River, a bio je uključen i u globalno uspješan projekt Buena Vista Social Club.
S obzirom da s ocem dijeli sklonost različitim world-music iskazima, Joachimovo rješenje problema ‘kako se oteti očevoj sjeni“ svodi se na strategiju ostanka ondje gdje mu je najugodnije. Dakle, na području gdje će u miru moći istraživati odnos različitih tradicija, ali na vlastiti način, neovisan od oca ili bilo koga drugoga.
Debi za kompaniju Nonesuch, Over That Road I’m Bound, po mnogočemu je ambiciozan rad ne samo po broju uključenih suradnika, produkciji, aranžmanima i karakteru sadržaja nego i po temeljnoj ideji, te motivima nastanka. Cooder je, naime, u posljednje vrijeme usavršio vještinu sviranja specifičnog instrumenta afričkog podrijetla. Naziv mu je mbira, a radi se o varijaciji glazbala koje je u engleskoj terminologiji poznato pod nazivom ‘thumb piano’, iako prijevod na hrvatski (‘palčani klavir’) nesumnjivo zvuči nezgrapno. Mbira je inačica kalimbe, karakteristična za područje istočne i južne Afrike, posebno Zimbabvea. Sastoji se od drvene podloge i metalnih tipki koje se okidaju palčevima, te kažiprstom jedne, a katkada obje ruke.
Najjednostavnije rečeno, album Over That Road I’m Bound svojevrsna je posveta pioniru country-glazbe poznatom pod imenom Uncle Dave Macon. Pravim imenom David Harrison Macon, Uncle Dave bio je vrstan svirač bendža te jedna od ključnih figura u ranoj razvojnoj etapi žanra. Joachim je probrao je skladbe iz njegova opusa te ih uz pomoć suradnika adaptirao senzibilitetu novoga doba, obojivši ih novim, afričkim aranžmanskim nijansama i okusima.
Iako se Joachim Cooder na albumu Over That Road I’m Bound poslužio pjesmama iz stvaralaštva Uncle Dave Masona, što je upisano i na ovitku, nije riječ o uobičajenom tribute-projektu. Autor je Maconove pjesme prilagodio 21. stoljeću, pa će tako, primjerice, ‘Backwater Blues’ ili pak naslovna tema razotkriti novu toplinu i modernost. Nakon Cooderova tretmana izvornici ne zvuče arhivski i prašnjavo, poput kakvog muzejskog glazbenog eksponata; oni postaju suvremeni, vitalni glazbeni organizmi sposobni za novu komunikaciju s publikom.
Dakle, nije se teško prikloniti općoj ocjeni da se esencijalni karakter albuma Over That Road I’m Bound svodi na neku vrstu glazbene rekontekstualizacije zahvaljujući kojoj je većina uvrštenih pjesama zaživjela u novom, adaptiranom, aranžmanski modificiranom okružju. I pritom je – najvažnije od svega – očuvala temeljnu emociju.
