Savages
Silence Yourself
(Matador/Pop Noire)
Negdje na pola puta između demonskih urlika Siouxsie Sioux i glazbene ostavštine post-punka (točnije, Au Pairs) stvorene su Savages. Da budem precizan, ispale su iz bezdana. Četiri djevojke iz Londona dovele su pojam post-punk revivala do krajnjih konzekvenci i usput snimile ponajbolji album 2013. za koji će se, ne sumnjam, za desetak godina često vezati epitet “kultni”.
Bas linije Ayse Hassan i luđački vokal Jehnny Beth nose pjesme, a ledena gitara, kao što priliči post-punku, reže konstrukciju kompozicije.
Pjesme ostavljaju sumorni, maltene apokaliptični utisak (najbolji primjer je možda filler pjesma “Dead Nature) na slušatelja, vokal leluja od šizofrenog mantranja do ledene dramatičnosti, a bas je težak i mračan, više meso nego kosti pjesme.
Na otvarajućoj “Shut Up” njihova se filozofija možda najbolje očituje, bas i bazični bubanj vode, gitara kao da šteka i udara kontru basu, stvar biva sve napetija i taman kad se čini kao da će se sve raspasti kreću ispočetka. Pjesma “Waiting for a Sign” uštrcava nemalu dozu zebnje u kosti, na “She Will” za promjenu gitara vodi dok na “refrenu” vokal zavija prije nego krene mantrati: “she will/she will…”.
Stvar koja je najbliža hitu je “Husbands”, a zaključnom, najsumornijom (“can’t you see we’re losing”) “Marshal Dear” dominira klavir do momenta kad se pjesma dezintegrira zajedno s limenom puhačkom sekcijom.
Savages su već prvim albumom postale jedno od najuzbudljivijih imena u muzičkom svijetu. Neka tako ostane. Kad Savages dugo gledaju u bezdan, bezdan se ne zagleda u njih nego zbriše glavom bez obzira.
