Jonathan Bree
Sleepwalking
(Lil' Chief Records; 2018.)
Novozelanđanin Jonathan Bree nije pretjerano razvikano ime. Zaljubljenici indie-popa/twee popa sjetit će se dvojca The Brunettes koji je neko vrijeme na turneji proveo s bivšim indie gigantima poput The Postal Service, The Shins, Beirut i Broken Social Scene, što im je osiguralo relativnu slavu i veći doseg nego što bi vjerojatno imali.
Već smo s The Brunettes mogli osjetiti očaranost zvukom šezdesetih i sedamdesetih, naročito produkcijskim manevrima Briana Wilsona ili Sir Georgea Martina, aranžerskim cakama Gainsbourgovog drugara Jeana-Claudea Vanniera, ali i sklonost kompleksnijem i komornijem popu. Solo karijera uglavnom mu je usmjerena u pravcu art popa, a na albumu “Sleepwalking” to itekako dolazi do izražaja. Bitno je napomenuti kako je album, iako itekako nadahnut nekim minulim vremenima, svejedno duboko ukorijenjen u sadašnjost i nije nipošto reakcionaran ili nostalgičan u bilo kojem negativnu kontekstu te riječi.
Prvo malo o samom imenu albuma, “Sleepwalking” iliti mjesečarenje, očito stvara konotacije međuprostora, istovremenog bivanja ovdje, sada, u takozvanoj zbilji, ali i u nekoj drugoj, somnabulnoj sferi. Ako to uzmemo kao svojevrsni ključ preslušavanja albuma stvari postaju ponešto jasnije. Jonathan Bree poseže za starim cakama kako bi opisao probleme sadašnjice. Maštovito? Ne baš, ali Bree jednostavno ima žicu za pametnu reciklažu.
“Sleepwalking” izlazi na Breejevoj vlastitoj etiketi i u nešto manje od četrdeset minuta demonstrira svu raskoš njegova talenta. Prvi je singl bila pjesma “You’re So Cool”, hipnotična pop pjesma jednostavne kompozicije i izuzetno pamtljivih gudačkih dionica, a krasi je i artsy spot gdje Bree i članovi benda nose podosta uznemirujuće plastične i bezlične maske (a to, dakako, ukazuje na pitanje identiteta to jest gubitak istog u suvremenom svijetu). Sjajna bas linija i pamtljivi vokali katalonske pjevačice Clare Vińals nose drugi singl, “Say You Love Me Too”, koja uspijeva ostat zanimljivom repeticiji usprkos. Kao i većina, ako ne i svaka pjesma na albumu, “Say You Love Me Too” naći će se na repeatu.
Jonathan Bree uspješno kombinira lounge pop, chamber pop, psihodeliju u predivno produciranim, savršeno upakiranim pjesmama, cijeli album kao da radi portret osobe koja konstantno preslušava novu muziku, radoholičara koji nije u stanju provesti više od nekoliko sati bez razmišljanja o tome što dalje. Nadajmo se da će s Jonathanom Breejem tako i ostati.
