Various
Joni 75: A Birthday Celebration
(Decca, 2019)
Majka svih kantautorica, jučerašnjih, današnjih i budućih? Nema sumnje. Referentni glazbeni portal allmusic.com proglasio je najvažnijim i najutjecajnijim ženskim izvođačem s kraja dvadesetog stoljeća – ne bez razloga. Iako je od njezina debi albuma Song to a Seagull prošlo više od pedeset godina, Joni Mitchell pripada uskoj i povlaštenoj skupini glazbenika i glazbenica čije stvaralaštvo i u novom stoljeću zrači nesmanjenom vitalnošću, kompleksnošću, unutarnjom snagom i, dakako, utjecajem.
U studenom 2018. proslavila je 75. rođendan, što je što je još jedan povod za podsjećanje na ključne domašaje njezine karijere – ili barem na pjesme koje su nekome značile više od ostalih. Norah Jones, Graham Nash, James Taylor, Glen Hansard, Chaka Khan, James Taylor, Kris Kristofferson, Diana Krall i Rufus Wainwright tek su dio koncertne postave koja se okupila na pozornici dvorane The Dorothy Chandler Pavilion u L.A.-u kako bi uživo, pred publikom još jednom ukazala na značaj ostavštine Joni Mitchell. Njezinu glazbu odlikuje nesumnjiv intelektualni naboj, golema ambicija, upornost i kreativni “živac” – a to su osobine koje će je tijekom godina i desetljeća pomicati naprijed, na sve sofisticiraniji i zahtjevniji stilski i žanrovski teren.
Naravno, koncert je snimljen što je rezultiralo filmom i live albumom. Odabrani gosti (uključujući Seala koji ovdje jedini pripada drugoj ligi) doista su se potrudili odati počast nadahnutim izvedbama. Uz izuzetak klavirske balade “Our House”, koju je Graham Nash napisao za album Déjà Vu, nadahnut njihovom davnom romantičnom vezom, sve pjesme proizašle su iz Mitchellina autorskog pera. I sve su različite u svojim izvornim namjerama, te aranžmanskim i produkcijskim postupcima; napokon, one pripadaju različitim kreativnim etapama. Primjerice, “Amelia” i “Coyote” dolaze s mitskog albuma Hejira (1976) koji je upućivao na radikalniji autoričin zaokret prema jazzu. Prva skladba dopala je Dianu Krall, koja jednostavnom, gotovo umornom pijanističkom izvedbom nije mogla dostići original. Glen Hansard unio je mnogo više energije u “Coyote”; njegovo “čitanje” izvornika zapravo je savršena ravnoteža između tehničke preciznosti i koncertne spontanosti.
Norah Jones očekivano je decentna i pouzdana u naslovnoj temi još jednog prijelaznog folk/jazz albuma, Court and Spark. S obzirom na poodmaklu dob i narušeno zdravlje Kris Kristofferson herojski je, uz svesrdnu pomoć Brandi Carlile, iznio “A Case of You”. Stari prijatelj James Taylor djeluje elegantno i jedva nešto manje emotivno u džeziranoj izvedbi klasika “River”, dok je Chaka Khan jednu od najpopularnijih pjesama u Mitchellinu katalogu, “Help Me” posve logično prevela na jezik razmjerno opuštenog funk-soula. Set listom dominiraju dragulji napisani tijekom zlatnog razdoblja sedamdesetih: “All I Want”, uvodna tema s albumskog klasika Blue (1971) doživjela je kompleksnu reinterpretaciju u rukama muzikalnog Rufusa Wainwrighta i to je nesumnjivo jedan od vrhunaca albuma. Njegovo dno – u skladu s očekivanjima – Sealovo je tehnički korektno ali posve promašeno “ispjevavanje” standarda “Both Sides Now”, no to nije bitno umanjilo vrijednost ovog koncertnog dokumenta.
I na samom kraju: pojačana postava Los Lobosa pojavljuje se dvaput. U finoj izvedbi teme “Nothing Can Be Done” sa strahovito potcijenjenog albuma Night Ride Home (1991), te u pjesmi “Dreamland” koju su vukovi iz istočnog L.A.-a pretvorili u nepotrebnu, razvučenu latino feštu. Uz malo mašte opus Joni Mitchell može biti bilo što, ali on svakako nije površni tulum.
