Kada je objavila prvijenac Alas I Cannot Swim Laura Marling jedva da je bila punoljetna: svijetle, anđeoske puti, s glasom nevinim i zavodljivim, oboružana akustičnom gitarom i pjesmama koje su simultano otkrivale senzibilnost i čvrstoću. Kritika joj je proricala svijetlu kantautorsku budućnost, a upravo to se i dogodilo – riječ je o nesvakidašnjem i (još bitnije) postojanom talentu koji je nakon spomenutog debija iznjedrio još nekoliko značajnih ostvarenja, uključujući zasad posljednji album Song For Our Daughter, objavljen u proljeće 2020.
Iako je kantautorska neo-folk scena u posljednjih petnaestak godina dala niz zapaženih imena, Laura Marling i njezin opus zauzimaju posebnu poziciju. S glazbom koja je istovremeno introspektivna, rafinirana, promišljajuća i u pravilu napisana iz naglašeno ženske perspektive, Marling je dala bitan doprinos u definiranju suvremenog kantautorskog leksika.
Rođena je 1990. u Berkshireu, u Velikoj Britaniji, a karijeru je počela u tinejdžerskim godinama. Mnogi su je prvi puta zapazili u postavi londonske grupe Noah And The Whale, no gledajući u retrospektivi čini se da je taj sastav poslužio tak kao polazište za samostalnu karijeru, lišenu ograničenja koje nameće struktura uređene pop ili folk-rock postave. U dobi od sedamnaest godina potpisala je diskografski ugovor s kompanijom EMI, a u veljači 2008., izdala je Alas I Cannot Swim, album koji će osvojiti nominaciju za prestižnu nagradu Mercury. Spomenuti prvijenac pokazao je da je riječ o glazbenici koja, unatoč veoma mladoj dobi, iznenađujuće zrelo promišlja svijet unutar i oko sebe. Nije čudno da je dočekana iznimno toplim reakcijama kritike i publike, osobito one koja očekuje moderne nasljednice Leonarda Cohena, Joni Mitchell i stilski srodnih začetnika i začetnica trubadurske tradicije, formirane na prijelazu iz 60-ih na 70-te.
Iako je napredovala svakim novim ostvarenjem, već se na debiju Alas I Cannot Swim mogao prepoznati temeljni žanrovski okvir: jedan je kritičar odmah primijetio da se Marling, poput Joni Mitchell, podjednako dobro snalazi u pasažima sa solo-gitarom i u skupnim aranžmanima odnosno s punim sastavom. Osim toga, njezina sklonost gudačkim aranžmanima indikator je povećanih ambicija i želje za istraživanjem. Sve te osobine do izražaja su, u ovom ili onom obliku i mjeri, dolazile u idućim etapama karijere.
Poput većine njezinih uzora i heroina, Marling je svoje dvojbe, nedoumice i opservacije još uvijek sposobna pretočiti u impresivnu, ili barem zanimljivu kantautorsku glazbu
Paletu različitih utjecaja koje je koristila za stvaranje vlastitog iskaza, na albumu A Creature I Don’t Know proširila je s jazz-tonovima, što se kristalno jasno prepoznaje u pjesmi “The Muse”, nadahnutoj opusom Joni Mitchell.
Očito se etapa utjecajne kanadske kantautorice iz razdoblja albuma Court And Spark pokazala posebno nadahnjujućom za Lauru Marling. Gotovo svi njezini radovi pružaju mnogo argumenata u prilog tezi da je riječ o perfekcionističkoj osobnosti, o glazbenici koja snima samo onda kad doista ima što za reći.
Unatoč izraženoj i rano oblikovanoj osobnosti, sličnosti s veličinama žanra bile su neminovne. Tako je, primjerice, ostvarenje I Speak Because I Can, netko usporedio s opusom Nicka Drakea i Beth Orton, uz (uistinu utemeljenu) opasku da se Marling u nekim trenucima oslanja i na iskustva rock sastava sedamdesetih, osobito na akustične radove imena kao što su T. Rex i Led Zeppelin. No, i ta imena, kao i očita sklonost engleskoj folk tradiciji, tek su osnovne referentne točke, a ne odrednice ili gotovi recepti koje valja shvatiti u doslovnom, smislu. Bez obzira na mnoštvo utjecaja, njezina vizija uvijek je prepoznatljiva i dovoljno osobena.
Svako iduće ostvarenje otkrivalo je nove razine njezinih ambicija – u razdoblju koje je prethodilo albumu Once I Was An Eagle Marling odlazi na američku Zapadnu obalu odakle iz prve ruke crpi nadahnuće. Mitsko okružje obuhvaćeno geografskim ali i kulturnim pojmom ‘Laurel Canyon’ u Los Angelesu osobito je bitno u razumijevanju njezine estetike. Smješten u Hollywood Hillsu iza Sunset Boulevarda, prekriven palmama, načičkan bungalovima i cvjetovima kaktusa, Laurel Canyon je, kao što ističe i reklama za poznatu marku trapera, “zlatna oaza u sred gradske vreve kojom dominira osjećaj da je sve moguće. Nije ni čudno što je privukao neke od najvećih umjetnika dvadesetog stoljeća.” Bilo je to kontrakulturno i boemsko utočište kojemu nisu mogli odoljeti Neil Young, Joni Mitchell, Jim Morrison, Brian Wilson, Jackson Browne, Eagles i (uz ostale) Frank Zappa. Mitski Canyon uvijek je poput magneta privlačio glazbenike različitih profila koji su 1960-ih i 70-ih ondje nalazili poticaj i slobodu za stvaralačke aktivnosti. Marling je kalifornijski ugođaj – osunčan, optimističan i ležeran, posve suprotan u odnosu na englesku suzdržanost i hladnoću – očito željela iskusiti iz prve ruke, pa je album Short Movie svojevrsna refleksija na poticajno i katkad samotno razdoblje provedeno u Los Angelesu.
Na šestom studijskom albumu Semper Femina Marling se, u skladu s latinskim naslovom (“Uvijek žena”), bavi specifičnim osjećajima i ženskim pitanjem, iz intimnog autoričinog kuta. Dulji boravak u Sjedinjenim Američkim Državama i brojni nastupi učinili su je ambicioznijom i čvršćom, ali u autorskom smislu ne i manje delikatnom. Album Semper Femina zadržao je sve njezine ranije odlike, uz još izoštreniji tematski fokus. Prema vlastitu priznanju, početna ideja bila je pisati o ženi iz perspektive muškarca, ali je postupno odustala i kreirala niz opservacija iz ženskog kuta gledanja. Rezultat je zbirka od devet skladbi koja je učvrstila njezin ionako postojan ugled među publikom i kritikom. Pjesme poput “Nex Time” (suptilno obogaćene gudačima) plod su ambicioznih ideja, ali i posebnih vještina koje te ideje provode u život. Zamršene emotivne životne spone nije uvijek lako raspetljati, a još ih je manje zahvalno suvislo analizirati. No poput većine njezinih uzora i heroina, Marling je svoje dvojbe, nedoumice i opservacije još uvijek sposobna pretočiti u impresivnu, ili barem zanimljivu kantautorsku glazbu. Song For Our Daughter snimila je uz pomoć stalnog suradnika, producenta Ethan Johnsa. “Lišene svega što bi ih moglo učiniti modernima”, nove pjesme, kaže autorica, nadahnute su zbirkom eseja Pismo kćeri poznate američke pjesnikinje i aktivistice Maye Angelou. To znači da su napisane i upućene “imaginarnom djetetu” kojemu na taj način “mogu pružiti sve povjerenje i samopouzdanje koje sam sama teško stjecala.”
U većem dijelu sadržaj albuma uistinu je impresivan. Uvodna tema “Alexandra” izravna je referenca na Cohenovu skladbu “Alexandra Leaving”. Složenija harmonijska rješenja u pjesmama “For You” i “Held Down” pridonose stvaranju elegičnog ugođaja, sazdanog na neobičnoj kombinaciji intimnosti i himničnosti. S druge strane, delikatni gudački aranžmani u naslovnoj temi te u skladbama poput “Fortune“ i “Blow By Blow” dodatno oplemenjuju zvuk koji je, u cjelini, zasnovan na asketskim potezima akustične gitare, klavira i diskretne ritam sekcije. Poletna folk-rock pjesma “Strange Girl” jedina je agresivnija i po mnogočemu atipična iznimka u kontekstu inače suzdržanog, sjetnog, refleksivnog i autorski promišljenog albuma. Tipična Marling – rijedak preostali primjer staložene kantautorske sofisticiranosti u ubrzanom, sve površnijem, digitalnom i moralno korumpiranom svijetu.
