Josh Ritter
Spectral Lines
(Thirty Tigers, 2023)
Ritter već dva desetljeća objavljuje zanimljive, gdjekad vrlo intrigantne albume na razmeđu americane, folka i indie-rocka. Dar za skladanje pripovjedno bogatih, i skoro bez iznimke poetičnih pjesama priskrbio mu je naklonost kritike i brojno, privrženo sljedbeništvo, posebno u Irskoj gdje je u prvome dijelu karijere dosegnuo gotovo zvjezdani status. Trenutno živi i radi u Brooklynu. Činjenica da se uspješno okušao i na literarnom polju – objavio je dva izvrsno ocijenjena i široko prihvaćena romana Bright’s Passage (2011) i The Great Glorious Goddamn of It All (2021) – dodatno govori u prilog njegovoj svestranosti.
Čini se da ga na glazbenom polju vodi permanentna znatiželja, o čemu svjedoči sadržaj posljednjeg, jedanaestog studijskog ostvarenja Spectral Lines, koji odstupa ne samo od uobičajene americana-matrice nego i standardnih obrazaca kantautorskog folka. Ili, prema autorovim riječima, “želio sam stvoriti album okrenut budućnosti, a ne prošlosti.” Bez obzira kako opisali njegov novi pristup (a kritičarske oznake kreću se od “apstraktnog” do “impresionističkog”), riječ je o smjelom zaokretu u ionako bogatoj karijeri. O čemu je riječ? Za početak, pjesme slijede vlastitu, unutarnju logiku, pretapajući se jedna u drugu, što pridonosi dojmu bešavne, neodvojive cjeline koja se sluša pažljivo i točno određenim slijedom. Gitare, akustične ili električne, nisu nužno u prvome planu, barem ne uvijek. Njihovo mjesto zauzimaju klavijaturističke dionice – klavir, sintesajzer, orgulje i melotron – koje je odsvirao Sam Kassirer, ujedno i producent albuma. Raskošnoj zvučnoj slici u nekoliko pjesama pridonijela je Jocie Adams na klarinetu i dodatnim vokalima.
Introspektivan ugođaj naznačen je već u uvodnoj temi “Sawgrass” koja više sliči recitalu nego standardnoj pjesmi. Iduća “Honey I Do” melodičnija je i ritmičnija, i gotovo radiofonična u svojoj gracioznosti. Istoj skupini skladbi pripada “For Your Soul”, gdje se Ritteru pridružuju evokativni ženski vokali. No vrhunce albuma – ne slučajno – valja tražiti u baladama. Primjerice, u meditativnoj “Whatever Burns Will Burn”. Ili u briljantnoj “Black Crown”, duboko emotivnoj, tmurnoj, pomalo pomaknutoj i majstorski aranžiranoj elegiji bogatoj metaforama i refleksivnim ugođajem, poput albuma u cjelini. Ukratko, Spectral Lines još je jedna manifestacija jednog nesvakidašnjeg talenta.
