Kanye West
Yeezus
(Def Jam)
I tako je Kanye West mirne duše izjavio da je bog na pjesmi (pogađate) “I Am a God”. Dobro, ako se glavni lik Spike Leejevog “He Got Game” mogao zvati Jesus, valjda je i ovo u redu. Megalomanija u kombinaciji s kreativnom znatiželjom i općenito boli-me-briga stavom (hej, dijete mu se zove North) rezultirali su vjerojatno najuzbudljivijim ovogodišnjim albumom u hip-hop i pop svijetu.
Iako bi se zbog konstrukcije pjesama i atipičnih breakova moglo reći da se “Yeezus” svodi na preuzimanje filozofije Death Gripsa u nešto “prihvatljivijoj” i radiju pogodnijoj varijanti, album ipak otvara zanimljiv prostor za cijeli žanr.
Ovoj tvrdnji ide u prilog i RZA-ina izjava o tome kako je Kanye od njega preuzeo baklju (a Kanye je na nedavnom nastupu na Le Grand Journal nosio Wu-Tang Clan majicu). Vođa Wu-Tang Clana zasigurno ne bi tako nešto izjavio da to ne misli. Album figurira kao montaža mnoštva raznorodnih fragmenata, tu je vokalni sample Nine Simone na “Blood On The Leaves”, Frank Ocean mu se priključuje na “New Slaves”, a Charlie Wilson na zatvarajućoj (i ponajboljoj) “Bound 2”.
Bez ikakve natruhe pretencioznosti se može reći da je o “Yeezus” dekonstrukcija hip-hopa. “Blood On The Leaves” traje šest minuta, s tim da prve tri minute pjesme Kanye “pjeva” glasom provučenim kroz auto-tune (i čak vas ne dovodi do ludila), na “New Slaves” i “Holdy My Liquor” se poigrava minimalističnim electrom, a “Bound 2” krase nagli breakovi, kolaž sampleova i zanimljiva struktura rime.
Kanye nije u stanju mirovati i ovakav album je direktna posljedica toga. Čini se da nikome ne smeta.
