Kid Rađa
Sve šta đaku treba
(samo izdan album, 2013.)
Dok se hrvatska gitarska “scena”, ako takav izraz možemo uopće koristiti u kontekstu glazbenih previranja na našim prostorima, tek polako revitalizira, na polju hip-hopa je već godinama sve jasno. Suša ni kreativna kriza tu skupinu gotovo pa nije ni dotakla, a osim starih faca imamo i svu silu potentnih, mladih hip-hop kolektiva sa svih strana Lijepe naše.
Albumom “Istina”, splitski kolektiv Dječaka izašao je iz sfere “mladih nada”, i u potpunosti zacementirao svoje mjesto u samom vrhu one pravovjerne ekipe koja s godinama nije počela pjevati o “veseljacima” i snimati reklame za pivo.
No, dok se na njihov novi album još čeka, članovi i “vanjski suradnici” svoje slobodno vrijeme ne troše ni na što, već publiku bombardiraju i oduševljavaju svojim side-project ostvarenjima.
Prvo je Kiša Metaka, ekipa sastavljena od ovih dječačkih “igrača s klupe” poput Kreše Bengalke i Vuka Oreba i pojačana kapetanom Vojkom V., svojim istoimenim albumom prodrmala top liste s jako zabavnim albumom, kojem ne bi doduše škodilo da je izašao bez dvije-tri stvari. Ali, nakon dugotrajnog i opjevanog pripremanja i miksanja, još jedan vanjski suradnik Dječaka je odlučio zaplivati u solo vode.
Kid Rađa, čest gost Dječacima i uz farmaceuta Papija najbolje čuvana tajna kad se radi o live nastupima, svojim solo prvijencem “Sve šta đaku treba” vrlo dobro kombinira raznoliku količinu tema okupljenih oko jednog istaknutog lajtmotiva – ljubavi prema marihuani. I dok takav koncept, uz letimični pogled na tracklistu i imena pjesama može izgledati dosta djetinjaste i infantilno, uvjeravam vas kako takvo što može izjaviti samo osoba koja je površna u seciranju stvarne poante albuma.
Kako Rađa sam priznaje u jednom stihu, “ženka mi je prva, a đoka druga ljubav”; on je primjer tipičnog splitskog kvartaša koji istovremeno ima snove o boljem i ispunjenijem životu, van onih uličnih granica sigurnosti svog bloka. Onaj profil jednog od uniformiranih tipova sa zidića u trenirci, kojima je vrhunac priče stanje na kladionici, stanje kod dilera i performans automobila; ali među takvim ekipama uvijek nužno postoji jedan koji je potajno htio uvijek upisati komparativnu književnost i zaljubiti se u curu koja ne puši tri kutije Camela dnevno, ali se uvijek sramio priznati da ga ne bi ekipa “uhvatila u đir”.
Upravo tu se krije čar ovog albuma; Rađin život se naizgled vrti oko konzumiranja marihuane, ali na albumu se priča o korumpiranim političarima, pokvarenom kleru, licemjernim policijskim službenicima i odrastanju u Splitu, ali na jedan originalni način, potpuno drugačiji od onog “revolucija-Che Guevara-dolje vlada” generičnog i napornog modela pomoću kojeg su neki stekli kultni status na ovim prostorima. Nekim detaljima je on vezan striktno za Split, ali njegovo ulično pjesništvo jednako pitko mogu konzumirati ljudi iz bilo kojeg od naših gradova u kojem postoji taj fenomen “kvartaša”. Još jedan detalj koji je bitan za spomenuti na albumu je – ljubav.
U tako, uvjetno rečeno “surovoj” lirici se rijetko može upakirati ljubavna tematika, ali pjesma kojom se zatvara album koji je po njoj i nazvan je jedna od najljepših ljubavnih pjesama ispisanih na domaćoj sceni. U njoj je sadržana ona definicija najiskrenije, dječačke (ne bendovske, već dječje!) ljubavi, od prvih stidljivih pogleda do rasplamsale ljubavi prepune kompromisa i razumijevanja, koja na kraju rezultira sretnim brakom i zasnovanom obitelji. I iako se miks malo otegnuo, dvojac Zoni i Sivo – dvojica od udarne trojke Dječaka – su odradili lijep posao za svog prijatelja: Zondo je potpisao maestralnu produkciju, obojivši album odličnim lijenim beatovima i zabavnim semplovima (Oliverove old-school hitove sa Splitskog festivala i sl.), dok je Sivo gostovanjem na “Franji”, odi djetinjstvu u betonskoj džungli doprinio dojmu kako se ta ekipa uspješno nadopunjuje neovisno o kojem se projektu radilo.
Priča o “Sve što đaku treba” u aspektu te naizgled perfidne tematike podsjeća u neku ruku na priču koja je pratila Krankšvesterov lanjski album, gdje je dosta ljudi odmahnulo rukom uz tvrdnju kako je suludo obratiti pažnju na izdanje u kojem se “svaka stvar svodi na pjesmu o grubom seksu”, blago rečeno. Ne, ti luđaci su također opjevali društvo i svijet oko sebe, ali za razliku od Rađe, oni su samo kao lajtmotiv provukli općenje da bi zapaprili album i dali mu zabavnu crtu.
No, “Sve šta đaku treba” ne pretendira biti satiričan album, ni isključivo da slušatelja zabavi. To je album nepopravljivog optimista koji je pronašao svoje dvije ljubavi, i oko njih gradi svoj jednostavan, ali dirljiv svijet.
