Fuzz
Fuzz
(In the Red Records)
Ty Segall, gitarski junak i Wunderkind iz San Francisca, nikako da miruje. Nakon dva fenomenalna albuma 2012, izbacuje još dva albuma 2013. I dok je primarno prvoborac Nove garažne eksplozije, kroz cijelu prošlu godinu demonstrirao je svoju kameleonsku prirodu i odmak od vrištećeg, psihodeličnog garažnog rocka.
Njegov solo album, “Sleeper”, niz je akustičnih kompozicija koji demonstriraju Tyevu emotivnu stranu. Naime, motivacija za album bila je tragična smrt njegova oca. Nakon solo materijala odlučio je s dugogodišnjim prijateljem Charliejem Mootheartom sklepati album.
Ovaj put je odlučio biti za bubnjevima i pjevati. Charlie je stvarao rifove, tj. ideje za rifove, a Ty bi ih malo presložio i zatim aranžirao cijelu stvar. I što je napravio s Fuzzom? Glazba na “Fuzzu” mnogo je žešća od bilo čega što je Ty prije radio (iako se na pjesmama s prijašnjih albuma, poput “Wave Goodbye”, dalo naslutiti u kojem će pravcu krenuti).
Pjesme su mnogo sporije i razrađenije, rifovi mnogo jači, naginju heavy metalu, kao da se Tony Iommi iz Black Sabbatha i Jimi Hendrix nadmeću, bubnjevi su teški i čvrsti a vokal je i dalje natopljen efektima i mjestimice udara fini kontrapunkt instrumentalima. Bas groove dominira na verseu “What’s In My Head?”, dok Tyev očajnički vokal nosi refren. Pjesma “Loose Sutures” možda najbolje objedinjuje Fuzzov senzibilitet, rastrganost između psihodeličnog garažnog rocka, heavy metala i gitarističkih te bubnjarskih (recimo) bravura.
Fuzz je napravio ponajbolji rock & roll album ove godine, a Ty Segall svakim novim albumom sve bliže biva položaju koji trenutno drže Jack White i Dan Auerbach. Slušati glasno. Da susjedi polude.
