Kings Of Leon
Only By The Night
(RCA Records, 2008)
To što su sa četvrtim albumom Kings Of Leon uletjeli ravno na broj 1 britanske top liste i u par dana prodali preko dvjesto tisuća albuma, nije posljedica mogućnosti da je Only By The Night bolji ili komercijalniji od prethodnika, jer niti jedno niti drugo jednostavno nije istina. Rezultat je to, da tako kažemo, minulog rada.
Sva tri prethodna uratka na svoj su način briljantna, stilski poprilično različita, uz snažnu nit poveznicu prizvuka Juga, prije svega kroz specifični glas Caleba Followilla obojanim teškim južnjačkim akcentom. Duboko ukopani u rock ostavštinu sedamdesetih od početaka su kršteni svakojako, kao “redneck Stonesi”, “second coming ZZ Top”, ili Lynyrd Skynyrd za 21. stoljeće, no dosluh s recentnim kretanjima na glazbenoj sceni priskrbio im je i etiketu “južnjačkih Strokesa”. Zorili su brzo – nastupni “Youth & Young Manhood” iskričav i neujednačen, s mirisom garaže, ukazivao je na veliki potencijal benda, “Aha Shake Heartbreak” je već mnogo ambicioznije djelo i jedinstven slučaj spajanja new wave revivala i južnjačkog rocka. Prošlogodišnji “Because Of The Times” pripada redu punokrvnih, rasnih, kompleksnih rock djela, kao proizvod benda na vrhuncu svoje igre. Only By The Night nije ništa manje ambiciozan, ali stremljenje ka stadionskom U2 zvuku s prošlog albuma ovdje se pretvorilo u pretencioznost. Dok je nekad zbog svježine i neobičnosti bilo dovoljno da Caleb Followill samo pusti taj svoj neobični glas, danas nam se čini da je to premalo da se poslije opetovanog slušanja 11 novih pjesama zaključi kako Kings Of Leon nisu u stanju prezrelosti, da ne kažemo ocvalosti. U čemu je kvaka?
Ni “Because Of The Times” nije baš pristupačno djelo, ali je imao tu vrstu autorske kemije koja je omogućavala da prilično osobno, zatvoreno djelo bez uporabe komercijalnih klišeja uspije postići stadionsku grandioznost. Ovdje sve počinje obećavajuće, “Closer” je snažna pjesma s dozom psihodelije, lirski dvosmislena (politička ili religijska?) “Crawl” je svojevrsno pokazivanje mišića, “Sex On Fire” jedini stvarno zabavan trenutak, najveći hit dosad s kojim opis “južnjački Strokesi” dobiva puno značenje. No ostatak, većinom su to stvari niskog tempa, pati od nedostatka autorskog karaktera.
Isključujući nadahnuće u “I Want You”, tri brata i bratić iz Tennesseja se doimaju ižmikano i isprazno. Sa svakim novim slušanjem, ovi spori filleri postaju sve zamorniji i dosadniji. Jednostavno, ovaj put formula povlačenja u unutrašnji magični svijet Kings Of Leon retro-rocka ne funkcionira. Barem u šest od 11 pjesama.
