Little Jackie
The Stoop
Prezime je jedina otmjena stvar koju je u mladosti “nosila”, sve ostalo od “white trash” susjedstva na Long Islandu, do njezine rasno miješane obitelji s petero djece (otac Talijan, majka crnkinja) bilo je sve nego otmjeno. Imani Coppola je imala sreću da su njezini roditelji, oboje glazbenici, rano u nju usadili ljubav za glazbu. Pisala je glazbu i tekstove, snimala demo uratke i vrlo brzo igrom slučaja dobila priliku, velika Columbia potpisala je s njom ugovor. S 19 godina, prilično velikim hitom “Legend of A Cowgirl”,
Imani nije bila svjesna šanse koju je dobila, odbijala igrati po pravilima diskografske kuće i izbjegavati date joj obaveze i surađivati s producentima koji bi unovčili njen talent. Ubrzo se našla bez ugovora i gotovo cijelo desetljeće pokušavala s albumima u vlastitoj nakladi zainteresirati javnost, pisati pjesme za druge i sudjelovati na turnejama i projektima koji su donosili sve osim novca. Rezultat svega su potkraj bili koncerti u barovima pred desetak ljudi. Na pragu tridesetih bila je na dnu. Slučaj je htio da se spoji s DJ-om Adamom Pallinom i dogovori suradnju kojom nije bila previše oduševljena toliko koliko činjenicom da će joj nova suradnja pod novim imenom donijeti sigurnost ugovora velike kuće. S obzirom da je Little Jackie projekt s jedne strane stvoren ne iz stvaralačkog nagona, već puke želje da se poplaćaju računi, da je dvojac svoje dionice stvorio na daljinu a ne kroz zajednički studijski rad, da je album rezultat kompromisa i svojevrsne proračunatosti…, “The Stoop” je prava bomba.
Album se u cijelosti kreće sad već dobro utabanim stazama Amy Winehouse, Duffy koje su malo više soul, ili izvanredne Estelle, Londončanke koja je fino spojila britanski grime s modernom R&B produkcijom i nasljeđem Motown soula šezdesetih. Doslovno od prve do posljednje stvari, “The Stoop” zadržava istu razinu zarazne melodičnosti, Imani uopće ne zvuči kao netko tko se dosađuje i profesionalno odrađuje posao, njeno je pjevanje toliko muzikalno i vitalno da se čovjek poslije odslušanih 11 pjesama osjeća kao da je upravo popio Red Bull. Bez pretjerivanja, ovo zabavno djelce daje ti krila. Općem pozitivnom dojmu svakako kumuje i instrumentalno-produkcijski dio. Puhačka sekcija, osobito istureni tromboni u loopovima, gromki i napumpani organski bubanj, zvona i razni efekti za koje ne pomislite da imaju sintetičko porijeklo bombastična su podrška karakternom sexy glasu.
Ukratko, kao da Ronettes sa “wall of sound” produkcijskom tehnikom Phila Spectora sreću aktualnog Marka Ronsona. Začinjeno s nekoliko zrna hip-hopa.