Mick Hucknall
Tribute To Bobby
(Simply Red, 2008)
Legenda kaže da je Mick Hucknall kao 16-godišnji klinac, uz kasnije kultne legende Iana Curtisa, Morrisseya i Marka E. Smitha, prisustvovao legendarnom koncertu Sex Pistolsa u Free Trade Hall dvorani u Manchesteru ljeta 1976. godine.
Taj je nastup duboko protresao publiku i promijenio pogled prema glazbi spomenutima i svatko je od njih na neki način zadužio britansku glazbu nezaboravnim, izvanvremenskim i inovativnim glazbenim dosezima. Očito, riđeg mladića Seks Pistolsi se nisu dojmili, ili ako jesu, nije ga držalo dugo. Obdaren savršenim sluhom i vokalom koji proizvodi emocije, brzo je svoju glazbenu valnu dužinu pronašao daleko od punka, na drugom kontinetu, usijanim ritmovima crnog američkog juga. Njegovi Simply Red su bili glasnogovornici soula – to se voli zvati blue-eyed soul – u moru sintetske pop glazbe u Velikoj Britaniji 80-ih godina. Obradama manje eksponiranih standarada (“Holding Back The Years” i “If You Don’t Know Me By Now”) stekli su status jednog od najpopularnijih britanskih bendova. Početkom devedesetih (album Life) njihova reputacija je rasla i kod kritike nakon što se Hucknall, osim kao upečatljiv interpret, počeo predstavljati i kao talentirani autor. Uglavnom, Hucknall nikad nije zazirao od obrada i Tribute To Bobby nije neočekivani način da zakorači u solo vode. S 47 godina na plećima sasvim zreo u performeskom smislu, neopterećen potrebom da se dokazuje ili zarađuje novac, prava je osoba da oda počast jednom od svojih najvećih idola.
U popratnoj knjižici CD-a autor popratnog teksta zgodno kaže kako se Mickova planina Rushmore sastoji od Marvina Gayea, Johna Lennona i Arethe Franklin. Na mjestu u planinu uklesane glave prvog američkog predsjednika Georgea Washingtona stoji Bobby “Blue” Bland. Sva sreća, jer već stotinu puta prežvakanim Gayevoj “What’s Going On”, “Give Peace Of Chance” Lennona ili “Respect” Arethe čak i takav kvalitetni vokal kao što je Hucknall teško bi udahnuo novi život. I danas živući Bobby Bland nikad nije bio u središtu pažnje, njegove pjesme su manje potrošene i ako ništa drugo, na ovoj posveti zbog toga zvuče svježe. Drugo, Hucknall nije pokušao kopirati svog idola, nego je sad već ogrubjelim punokrvnim soul glasom ponudio strastveno viđenje dijela Bobbyevog kataloga, u većem dijelu ga “preveo” na Simply Red stila blue-eyed soula u priličnom odmaku od originala. Treće, i tu sličnost sa Simply Red treba gledati uvjetno; veliki je plus što ovih dvanaest pjesama zahvaljujući pratećoj grupi iskusnih studijskih glazbenika ne zvuče kao u vrijeme kad su stvorene, dakle, šezdesetih godina, nego kao da su ispale s kraja sedamdesetih. Ili je u ubrzanim preradama (Farther Up The Road, Poverty) riječ o plesnom funkyu mekanom kao svila, ili će se u odličnoj “Stormy Monday Blues” Hucknall odlučiti krenuti tragom “Superfly” Curtisa Mayfielda. U lakšim dijelovima, Hucknallove glasovne mogućnosti i sposobnost da unese osjećaje u izvedbu – izvanredna “I Pity The Fool” – dokaz su da je davne 1976. nakon odgledanih Pistolsa u rodnom Manchesteru, učinio pravu stvar što nije osnovao punk, već blue-eyed soul skupinu.
Naravno, Tribute To Bobby je album za publiku za trideset-i-nešto pa prema starijima, pitak i ugodan, ne isuviše izazovno djelo, ali i mali trijumf dobrog ukusa Micka Hucknalla. Zanimljivo, ovo je izdanje jedno od rijetkih stranih koje na sebi ne nosi samo naljepnicu na omotu domaćeg distributera, ovo je stvarno licencno izdanje Aquariusa za područje bivše Jugoslavije.
