Little Willies
For The Good Times
(Milking Bull/Dallas)
Postoje “glavni poslovi” i postoje hobiji. Hiperaktivna Norah Jones od ostalih se kolega glazbenika razlikuje po tome što je svoje brojne hobije – one izvan strogih okvira samostalne karijere – sposobna pretočiti u sasvim ozbiljnu stvar.
Popis njenih gostovanja na raznim naoko raznorodnim projektima (od albuma Foo Fightersa, do jazziranim posvetama Stonesima i Joni Mitchell) iziskuje čitavu stranicu, no najvažniji od njih – Little Willies – upravo je dokumentiran drugim studijskim izdanjem.
Riječ je o njezinom “country and western” sastavu začetom gotovo nehotice 2003. godine nakon ‘slučajnog’ nastupa u njujorškom klubu The Living Room. ‘Mali Willieji’ (Nelsoni?) su oformljeni iz ljubavi prema country standardima, a postava osim Jonesove još uvijek uključuje bas gitarista Leeja Alexandera, Dana Reisera na bubnjevima, odličnog gitarističkog ‘pickera’ Jima Campilongoa, te solidnog kantautora Richarda Juliana.
Naslovljen prema izvrsnoj istoimenoj break-up baladi Krisa Kristoffersona, njihov drugi album For The Good Times zvuči opušteno kao i prvijenac, ali iza njegove prividne ležernosti krije se dubinsko poznavanje žanra; primjerice, klasik Dolly Parton “Jolene” u zadnja tri desetljeća doživio je desetke verzija, ali izvedba Norah Jones, Richarda Juliana i ekipe pokazuje da i ‘izmrcvareni’ standardi ostavljaju prostor za nova tumačenja.
Ostatak je skoro jednako impresivan, a probran je iz opusa velikana u rasponu od Hanka Williamsa i Leftyja Frizzella do Johnnyja Casha i Lorette Lynn čija je “Fist City” reinterpretirana dostojno autoričine reputacije: s respektom prema izvorniku i osobnom emotivnom nadgradnjom koja svjedoči da su ‘mali Willieji’ odavno prerasli razinu obične razbibrige.
