Lucinda Williams
Little Honey
(Lost Highway Records, 2008)
Stara koka, dobra juha. Kad je Lucinda Williams u pitanju, ne može se promašiti u ovoj uzrečici već godinama, koliko je stara (navršila je 55) toliko je i dobra – već najmanje desetljeće iz albuma u album podizala reputaciju najpregnantnije autorice u alt. countryu, opasnom i smrtno ozbiljnom u njezinom slučaju.
Prošlogodišnji West je došao nešto poput terapije za nju, kao istjerivanje kondora iz glave i javnog tugovanja za preminulim bližnjima. Turobna i veličanstvena ploča u isto vrijeme. Prvi taktovi žešćeg rocka, idealnog soundtracka za neki roadhouse bar ispunjen kamiondžijama negdje na srednjem zapadu, ukazivali su da je Lucinda 2008. u nekom sasvim drugom filmu. Prve riječi zahvale u knjižicama gdje izvjesnom Tomu zahvaljuje za njegovu genijalnost, predanost i “honey”, što je teško prevesti izvan ljubavnog konteksta, govore nam i nešto više – da je Lucinda zaljubljena do ušiju. Producent i njen menadžer Tom Overby i ona su neko vrijeme u vezi, sad je valjda sve sjelo na svoje mjesto i eto nam Lucinde u izdanju izuzetom iz uobičajenog životnog jada.
Puknuti, prilično grubi, do bola izražajni glas je tu, uobičajeni iščašeni country ugođaj bitno je pomaknut prema bluesu, ali atmosfera je sveukupno poletnija, a ona sama puna nove energije i kao da želi pokazati da ima manje godina nego što joj piše u vozačkoj dozvoli. Zapravo, ne sjećamo se kad je zajedno s pratećim glazbenicima odvrnula pojačala kao u barskom rocku “Honey Bee” – lako bi mogli zamisliti Courtney Love da ovako pili za koju godinu. Ako poživi još koju godinu. Kad je bal, nek’ je maskenbal, u novom izdanju će Williams zaključiti album s “It’s A Long Way To The Top”, neeksponiranom stvari australskih teškaša AC/DC. Naravno, u bitno modificiranom blueserskom izdanju. Izravnija, energičnija, nova će Lucinda Williams možda iznenaditi stare fanove. Ne zato što je manje nadahnuta, jer nije, nego zato jer je drugačija.
