AC/DC
Black Ice
(Columbia Records 2008)
Nije nikakva novost da je i petnaesti studijski album u karijeri australskih veterana kao jaje jajetu sličan svim prethodnim. Novost bi bila da su se i pedalj pomakli od svoje početne boogie glazbene filozofije.
Promijenio se i producent (po prvi put unajmljen Brendan O’Brien poznat iz grunge booma), prorijedila se kosa na glavi Angusa Younga, pjevač Brian Johnson zagazio je u sedmo desetljeće života, ali sve je ostalo navlas isto. Kad bi (jedini) kriterij ocjenjivanja rock albuma bila želja za progresijom i istraživanje nepoznatih glazbenih područja, AC/DC bi bili uvjerljivo najgori bend na svijetu, ali…
Njihovi rifovi i dalje zvuče svježe i vitalno, Johnsonovo siktanje i cjelokupna atmosfera albuma isijavaju energijom unatoč godinama. Oni ne odsklizavaju u sladunjavost, niti kilave sa svojim hard rockom, a to da ne podilaze publici niti podliježu trendovima kroz 35 godina postojanja pokazali su nebrojeno puta. AC/DC daleko su od najžešćeg ili najvažnijeg benda, ali njihova zatucanost – u pozitivnom smislu riječi – omogućila im je status najkonzistentnije skupine na svijetu. I vjerojatno zato još nisu na koljenima. Bit će nešto i u tome da vrlo racionalno s godinama umanjuju frekvenciju izlaska novih izdanja. U drugoj polovici sedamdesetih, godinama najvećeg ugleda, s nenadmašnim pjevačem pokojnim Bonom Scottom u glavnoj ulozi, izdavali su prosječno jedan album godišnje. Kad su bili nešto manje važni, u osamdesetima, ta je učestalost smanjena na svake dvije godine, pa na pet u devedesetima, da bi Black Ice izašao punih osam godina poslije izvrsnog Stiff Upper Lip.
Petnaest novih pjesama ujednačene kvalitete su sasvim pristojna AC/DC doza poslije toliko godina pauze. I više od toga, s obzirom da unatoč jednostavnosti i atraktivnosti formule teškog rocka ovakve vrste, prava je rijetkost čuti solidan boogie-metal nekog od debitanata. Kad se i zalomi (recimo, također Australci Jet, ili Novozelanđani Datsuns), poslije nadahnutih nastupnih albuma ubrzo utonu u mediokritetstvo. A AC/DC isijavaju talent i nakon dugih 35 godina. To se ne može ne cijeniti. Koliko su oni vjerni sebi, toliko je i publika vjerna njima.
Zvuči pomalo nevjerojatno, ali Black Ice, ispunjen (privlačnim) rock klišejima i okretanju ista tri akorda, je sa 784 tisuće prodanih primjeraka drugi najprodavaniji album u prvom tjednu od objavljivanja u Americi ove godine. A 5 milijuna primjeraka prodanih u kratkom vremenu u cijelom svijetu je brojka koje se ne bi posramio ni miljenik širokih mladih masa Justin Timberlake.
