Lucinda Williams
The Ghosts of Highway 20
(Highway 20 Records, 2016.)
Razmislite o ovome, samo na trenutak – Lucinda Williams albume objavljuje već gotovo puna četiri desetljeća. Glavni razlog zbog kojeg ova informacija danas nekome može djelovati neobično treba (vjerojatno) prije svega potražiti u dinamici kojom se razvijala prva polovina njezine kantautorske karijere.
U tom je razdoblju Lucinda Williams stekla reputaciju autorice koja, osim što piše sporo… i vrhunski, muku muči i s nekom vrstom akutnog kantautorskog perfekcionizma. Samo dva primjera – između njezinog drugog albuma “Happy Woman Blues” (1980.) i trećeg “Lucinda Williams” trebalo je proći više od osam godina.
Svoje najbolje ostvarenje, album “Car Wheels On a Gravel Road”, snimala je pune tri godine s tri različita prateća benda u tri različita studija prije nego što je album 1998. konačno objavljen na etiketi Mercury Records. Od albuma “Essence” iz 2003., spisateljske radne navike najcjenjenije američke kantautorice u generaciji postale su nešto stabilnije, a njezini studijski standardi nešto niži. Odnosno praktičniji.
S vremenom, također, sve je više njezinih pjesama počelo gubiti na kronotopičnosti i fabularnosti – ono o čemu su govorile nije bilo presudno uvjetovano vremenom i prostorom (reganovskim i post-reganovskim američkim Jugom). A one više nisu govorile samo o likovima čiji odrasli životi započinju, traju i završavaju na sporednim cestama Louisiane i istočnog Teksasa, već su se hvatale u koštac i s teškim eshatološkim pitanjima, i to iz veteranske vizure, iz pozicije kantautorskog subjekta koji je vidio i prošao otprilike sve što se vidjeti i proći može.
Tako ovogodišnji odličan dvostruki album “The Ghosts of Highway 20” dolazi svega godinu i pol’ nakon (odličnog dvostrukog) albuma “Down Where the Spirit Meets the Bone”. A što se tiče pjesama, i tu se stvari nastavljaju razvijati u istom smjeru. U prvoj kategoriji završilo ih je svega nekoliko: uglazbljeni Guthriejevi stihovi “House of Earth”, džezerska “I Know All About It”, memoaristički komad “Louisiana Story”, obrada Springsteenove “Factory”, naslovna stvar “The Ghosts of Highway 20”. To su stari prostori koje Williams poznaje poput dlana vlastite ruke – svijet koji se, kako veli u posljednjoj pjesmi iz ovog niza, sastoji od “run down motels and faded billboards/used cars for sale and rusty junkyards.” Ostatkom albuma dominiraju, uglavnom, motivi smrti. Naslove poput “Death Came”, “Doors of Heaven” ili “If There’s a Heaven” teško je opisati kao višeznačne.
“The Ghosts of Highway 20” aranžerski i vokalno nešto je mračniji od svog također mračnog prethodnika, inspiriranog prije svega smrću autoričinog oca, pjesnika Millera Willliamsa. I tematsko je prelijevanje, dakako, očekivano. Ali za razliku od albuma “Down Where the Spirit Meets the Bone” neke pjesme koje se ovdje nalaze barem posjeduju – recimo to tako – neku vrstu semantičkog katartičkog potencijala. U jednom od posljednjih stihova na albumu, Williams zaključuje: “just a little faith and grace/to help me run this race/that’s all I need.” Također, iz slušateljske perspektive, posrijedi je i vjerojatno formalno najnepristupačniji album koji je Lucinda Williams snimila u svojoj karijeri. I dok se pjesme koje se na njemu nalaze ipak odlikuju razmjerno jasnim strukturama, njihov su ritmovi teški i spori, i svega tri (od četrnaest) traju kraće od pet minuta.
Prije nego što je objavila prethodni album, Lucinda Williams prekinula je trinaest godina dugu suradnju s izdavačkom kućom Lost Highway Records. Album “Down Where the Spirit Meets the Bone” bilo je debitantsko izdanje njezine vlastite etikete imena Highway 20 Records. Čini se kako je posrijedi bio potez koji bi mogao označiti početnu granicu kasne ali iznimno vitalne i plodne etape u karijeri koja je ionako od samog početka bez iznimke obilježena impresivno visokom kvalitetom objavljivanog materijala. (Albumi Lucinde Williams poput “Little Honey” i “Blessed” bili su, kako je netko napisao, samo “polu-briljantni”.)
Meni, album “The Ghosts of Highway 20” sviđa se više od prethodnika – i to ne samo zbog toga što je, iako zvuči tmurno, kao tematska cjelina od njega nešto vedriji. Dodajte vedrini i istančane gitarske roots rock minijature Billa Frisella i Grega Leizsa, razbacane uzduž ovog iznimnog albuma.
