Metallica
Death Magnetic
(Warner Records Inc.)
Poslije “crnog albuma” koji ih je ustoličio na tron najvećeg heavy metal benda na svijetu, Metallica se potrudila krenuti na živce mnogim starim fanovima. Na nasljednicima Load i Re-Load skrenuli su u sigurnije vode srednjestrujaškog hard-rocka, skratili kose i više sličili kicošima iz mafijaškog miljea Male Italije negoli ljutim death metalcima, fanove su iznenadili i grčevitim napadom na sve koji su do njihove glazbe pokušali preko Napstera doći besplatno. Razišli su se i s basistom Jasonom Newstedom, nasljednikom tragično preminulog Cliffa Burtona, na način koji ostavlja gorki okus u ustima jer su curile priče kako je on u Metallici od “starosjedilaca” trpio ono što se u školi zove bullying, a na poslu mobbing. I onda je bend u 21. stoljeće ušao s namjerom da vrati stvari stare pozicije.
Ponovno napaljeni, na pretposljednjem dugosvirajućem djelu, St. Anger iz 2001., valjda su htjeli nešto dokazati, da i s puno godina mogu biti najbrži i najopasniji, isporučujući najavangardnije, najoporije djelo karijere na rubu hard corea, u potpunosti lišeno solo dionica i s atipičnom, potmulom ritam sekcijom bez snare bubnja.
To metaforičko glazbeno ispijanje pelina gorkog i(li) prolijevanja žuči izrodilo je i možda najbolju pjesmu koju su snimili u karijeru, naslovnu “St. Anger” čiju je uvjerljivost pojačavao spot snimljen među zatvorenicima strogog kalifornijskog zatvora San Quentin u kojem se, između ostalog, izvode i smrtne presude. Ne samo to, ovaj je zatvor postao i poznata točka pop kulture s koncertom Johnnya Casha za zatvorenike 1969. godine. Ako je St. Anger bio dokazivanje, Death Magnetic je – okoristimo se vojnom terminologijom – demonstracija sile. O tome najbolje govori tekst u Rolling Stoneu iz prošle godine kad je Matt Sorum, bubnjar Velvet Revolvera, prokomentirao pjesme u nastajanju. Lars Ulrich mu je odsvirao dionice bubnja nakon čega je Sorum ostao otvorenih usta.
“Mislio sam da su ludi. OK, dobro je da s godinama ne postaneš sporiji, ali se ne trudiš biti brži. Oni su već ljudi u godinama, a pjesme su suludo brze, kompleksne, s naglim promjenama ritma i dužinom od devet ili deset minuta. I sve su to uspjeli odsvirati uživo, bez Pro Tools trikova.” – izvijestio je tada Sorum.
U biti, prilično je precizno opisao bit novih deset pjesama s prosječnim trajanjem od 7 i pol minuta. Death Magnetic je silno ambiciozno djelo, ne teško prohodnoi uglavnom melodično, s tim da se poput kakve klasične simfonije unutar jedne pjesme skriva nekoliko različitih dijelova. I iza tih dugih, slojevitih melodija nazire se želja da se napravi ultimativni metal album veći od života, da kad ga čujete na neki način postaje izlišno čuti bilo što drugo. Utoliko razumljivo je rastezanje granica žanra, u samo nekoliko minuta razmaka u istoj stvari čut će se ultrabrze sekvence s iluzijom na njihov patent, death metal iz doba sumornog i istovremeno briljantnog … And Justice For All albuma, kao i gotovo slatkaste solaže u tercama između Hetfieldove i Hammettove gitare, zaštitni znak Iron Maidena po čijem teritoriju dosad nisu gazili. Album bilježi i nekoliko stvari koje se po neodoljivosti približavaju hitovima s “crnog albuma”, prije svih prvi singl “The Day That That Never Comes” i to je sasvim dovoljno da Metallica zadrži status nedodirljivosti što se tiče heavy metala, a i šire. Naime, Death Magnetic je njihov peti album zaredom koji je dosegao broj jedan Billboard liste, što nikad nikome nije pošlo za rukom. U heavy metalu i izvan njega. No novo djelo nije najbolje ni najveće njihove karijere.
Recimo, “crni album” je u svoje doba s pjesmama većim od života – sjetimo se samo “Unforgiven” i “Nothing Else Matters” koje su valjda fućkale i tete prodavačice na kasi Konzuma – bio kulturološka činjenica, Death Magnetic je ipak samo heavy metal album. Vrlo dobar heavy metal album.
