The Streets
Everything Is Borrowed
(Sixsevenine Recordings)
Mike Skinner kao dijete iz obitelji srednje klase koja ima svoju kućicu-svoju slobodicu, siguran posao, ni premalo ni previše novaca, bio je predestiniran da samo nastavi tradiciju, zaposli se u industrijskom Birminghamu i da poslije posla u lokalnom pubu raspravlja o nogometu uz nekoliko pinti piva. No ta dokona pozicija u obitelji srednje klase donosi i određeni komoditet, da ne kažemo dosadu iz koje se da izroditi nešto kreativno.
Ostaje pitanje je li Skinnerov život odredio poklon roditelja u petoj godini života, mali sintesajzer, ali očito je to dijete bilo udareno na glazbu i imalo plan da u životu dogura dalje od grintanja za šankom kvartovskog puba. Jer, s 15 je već u svojoj sobi imao improvizirani studio i snimao ideje, ostajući vjeran toj metodi stvaranja i snimanja glazbe i u danima kad je postao slavan. Njegov UK garage, grime ili kako god nazvali specifičan, inovativni izričaj britanske inačice hip-hopa, u prva je tri albuma bio prava “sobna glazba”. Dobra ideja, jedinstvene MC sposobnosti s cockney dijalektom, minimalni beat napravljen na PC-u, sve je to Skinner razvijao i snimao doslovno na krevetu spavaće sobe. Ne samo da su The Streets (Skinner je zapravo jedini član) s nastupnim Original Pirate Material albumom 2002. postali daleko najveća i najvrjednija hip-hop atrakcija u Velikoj Britaniji – album je po važnosti uspoređivan s debijem Clasha i jednim od ključnih djela tipično engleskog rocka devedesetih, s Parklife grupe Blur – već je očarao i kritiku s druge strane Atlantika.
S hip-hopom koji to nije, u ligi za sebe Skinner je, kao nekad davno Beastie Boysi ili The Roots nešto kasnije, uspio u svoj svijet povući indie publiku i zacementirati status nadžanrovske zvijezde. Tri albuma glazbeno nije bitno mijenjao formulu, jedino su teme bile drugačije. Prvi album se bavio dilemama 21-godišnjaka, pijanstvima, biljarom, pikadom, pivom, kebabom i ženama, uglavnom ničim mudrim i bolno svakodnevnim, ali ispričano rječnikom koji odaje pronicavost autora. A Grand Don’t Come for Free već je mnogo ambiciozniji poduhvat, konceptualni album o nekoliko dana života glavnog junaka u kojem je sabijena frustracija lošim mobitelom, alkoholiziranje i drogiranje, gubitak novca, razočaranje jedne majke, raspad emocionalne veze…
Formula – doduše, samo mrvicu – se počela trošiti na The Hardest Way to Easy Living, trećem dugosvirajućem uratku. Opet je, sad već zreli Skinner iskreno i duhovito sagledao svijet iz svog novog životnog kuta, kako je zapravo teško ostati normalan kao slavna osoba i kako pamti i bezbrižnija vremena. Uvijek iskren, brutalno realističan, zna lucidno opjevati samo ono što mu se samom događa i tome treba pripisati gro razloga njegove popularnosti. OK, bio je klinac iz susjedstva u usponu, onda bahata zvijezda, pa celebrity kojem popularnost počinje ići na živce. Gdje je u međuvremenu? Izlaz je zapravo prilično predvidljiv, nakon što okusi sve, čovjek obično shvati da je draž života u malim stvarima. Skinner je postao manje sebičan, svjesniji krhkosti svijeta u kojem uživamo, pa djelo znakovitog naziva Everything Is Borrowed treba shvatiti kao album preobraćenja. Dobro, nije kao Cat Stevens odbacio sve što je živio dosad i kao Jusuf Islami počeo pjevati u slavu Alaha, ali bi ga mogli okarakterizirati kao njegov hippie trenutak u svjetonazorskom smislu.
“I came to this world with nothing/and I leave with nothing but love/everything else is just borrowed…” pjeva Mike Skinner stihove koje bi fino sjeli i na nekom od koncerata Crosbya, Stillsa, Nasha & Younga vrućeg peace&love ljeta 1969. New York Magazin je novootkrivenu ekološku, miroljubivu i optimističnu stranu engleskog MC-a dočekao riječima “više smo ga voljeli kad je bio neotesani seronja”.
Nema sumnje, Everything is Borrowed je drugi par cipela u odnosu na prva tri albuma, ali baš ništa lošiji. Dapače, dobrodošla novost je i zaokret u instrumentalnom dijelu, gdje su prigodno sadržaju, po prvi put korišteni gotovo isključivo živi instrumenti. Neobičnom metodom da živim instrumentima pokuša oponašati zvukove koje dobije iz kompjutera, Skinner je poduzeo izazovni novi korak u karijeri. U početku sve može zazvučati tupo i pusto (bubnjeve je omotao ručnicima da dobije što prigušeniji zvuk), no svako novo slušanje otkriva delikatne detalje, gitarske minijature, ili orkestralne dionice snimljene na prilično neobičnoj lokaciji – Pragu. Osim naslovne, “Heaven For The Weather” s jednostavnom, zaraznom dionicom klavira i zbornim pjevanjem refrena miriši na hit, a primicanje soulu (prije svih “On The Edge Of The Cliff”) i funku (neodoljiva “The Sherry End”) ugodno je osvježenje koje sigurno neće otjerati stare fanove. Četvrti album, četvrti pogodak u nizu, Mike Skinner alias The Streets je rijetka zvjerka u žanru gdje zvijezde često nestaju brže negoli se pojave na šoubiznis nebu.
Šteta što je Skinner poslije narednog albuma – kako kaže, mračnog i futurističkog po uzoru na Berlin Lou Reeda – jednostavno odlučio prekinuti karijeru. Iskreno, ne vjerujemo mu, nitko ne napušta igru u kojoj pobjeđuje.
