The Courage Of Others
Bella Union
{etRating 4}
Zanimljiv je glazbeni put prevalila ekipa iz sjevernog Teksasa u posljednjih deset godina. Većina njih je studirala jazz i u početku su kao bend svirali glazbu pod utjecajem Herbie Hancocka. Kad su konture skupine Midlake čvršće definirane, frontman Tim Smith odbacio saksofon i počeo skladati indie glazbu, ubrzo su se u uskom krugu uglavnom engleskih obožavatelja proslavili po zauzimanju kursa kojeg su prije njih odredili Radiohead. Na prvom su albumu već zagazili u vode psihodeličnog popa, a drugi The Trials of Van Occupanther je bio posveta klasičnom rocku ranih Fleetwood Mac ili Jethro Tulla kojeg su intenzivno slušali u to vrijeme. The Courage Of Others je već druga priča, najljepša do sada. Pojačani Johnom Grantom iz benda The Czars Midlake su snimili koji zvuči kao izgubljeni biser s kraja šezdesetih godina, 11 pjesama hipnotičkog djelovanja, čistih melodija, višeglasnog pjevanja takve melankolije da se čini da kroz njih progovara sva sjeta ovoga svijeta. Žanrovski i svjetonazorski Midlake su najbliži engleskoj folk psihodeliji od prije četrdesetak godina, Fairport Convention, manje razvikanoj skupini Pentangle koja je miješala jazz elemente s folkom, odzvanja tu i osebujno autorstvo Johna Martyna, te čemer nesretnih genijalaca Nicka Drakea i Tima Hardina. Kad Tim Smith zapjeva sam ispred više slojeva mnogi će se sjetiti modernog trubadura delikatna glasa Rufusa Wainwrighta, iako glazbena pozadina sačinjena od krasnih igri akustičnih gitara, flauta i diskretne i u klimaksima moćne ritam sekcije, s njegovim izričajem ima malo veze. Ipak je to glazba izvan ovog vremena. Bolje rečeno, ljepota koju sadrži The Courage Of Others, izvan je svakog vremena.
Tihomir Ivka
