Midlake
Antiphon
(Bella Union)
Novi album jednog od najcjenjenijih teksaških indie sastava snimljen je u okolnostima izmjene ključnih članova. Točnije, člana: naime, nakon što ih je napustio pjevač i autor Tim Smith, Midlake se ipak uspio pregrupirati i na četvrtom projektu u karijeri, Antiphon, zadržati temeljni identitet sastava.
Njihov kolektivni ID podjednako je sazdan od art-rock i folk elemenata, što glazbi – kako primjećuje jedan novinar – daje retromodernistički, odnosno “moderni retro” okus.
Prema tome, usporedbe s Radiohead nisu posve bez uporišta, što je naznačeno već prvim dvjema pjesmama, naslovnoj “Antiphon” i “Provider”, koje u sjećanje zazivaju Ok Computer – ako ništa, zbog gustih, rafiniranih tekstura i emotivno distanciranih, ravnih vokalnih dionica, lišenih dinamike u klasičnorokerskom smislu pojma.
Album je lišen i vrhunskih, čvrsto strukturiranih pjesama kakve su bile “Roscoe” i “Head Home” s albuma The Trials Of Van Occupanther. No, otkad je vokale preuzeo gitarist Eric Pulido, ne manjka misticizma i pretencioznosti u tekstovima čije se značenje nerijetko topi u pseudofilozofskim poantama.
Iako bez izrazitih favorita, glazba je bolji dio priče: jednako je sofisticirana i protočna, ali sada mnogo više ovisna o ugođaju i aranžmanskoj dovitljivosti nego o upečatljivim refrenima. Ukratko, Midlake unatoč unutarnjim potresima još uvijek nisu za otpis.
