We Were Dead Before The Ship Even Sank
We Were Dead Before The Ship Even Sank
Sony/Menart
{etRating 4}
Krupniji momak neupečatljivog lica s nemaštovitom kratkom frizurom, obučen kao poslovođa samoposluge, s kuglom u ruci stoji ispred staza kuglane smještene negdje na krajnjem sjeverozapadu SAD-a. Izgled Isaaca Brocka na fotografiji uz intervju u jednom do zadnjih brojeva Rolling Stonea još je jedan dokaz kako iza konvencionalne vanjštine „dečka iz susjedstva“ može čučati kompleksna ličnost, genijalac, masovni ubojica ili…rock zvijezda. Brock ima nešto đavolsko u svom glasu, neku psihotičnu nervozu, neobične promjene tempa i intenziteta – sve očekujete da vlasnik takvog glasa mora izgledati kao Jagger iz „Sympathy For The Devil“ faze. Ne tužimo se, ovaj 31-godišnjak je Frank Black za 21. stoljeće, a njegov bend dostojni nasljednik svijetle tradicije američke indie glazbe kakvu su utjelovljivali nešto siroviji, ali također melodijski kristalno čisti Pixiesi.
Isaac Brock ima i magične prste. Znali smo to i prije, ako sudimo samo po božanskom napikavanju po gitari u „Float On“, jednom od najboljih singlova posljednjih godina s prošlog albuma „Good News For The People Who Love Bad News“. Na novom izdanju Modest Mouse još su bitno pojačani u gitarističkom smislu dovođenjem legendarnog Johnnya Marra u punopravno članstvo. Brock mrzi razgovarati s novinarima pa nije detaljno objašnjeno kako je došlo do suradnje s bivšim gitaristom The Smithsa, uglavnom, spojili su se, zajedno radili na pjesmama i desetak godina stariji Marr našao je mjesto gdje ponovno može iskazati svoju neospornu kvalitetu. Ne treba potcijenjivati njegovu prisutnost, iako nije lako razaznati što svira Brock, što on. Iz nekih prijašnjih iskustava – ako već Smithsi nisu dovoljna garancija – treba se prisjetiti sitnih gitarskih Marrovih bravura na „Mind Bomb“ i „Dusk“, ključna dva albuma nepravedno zaboravljenih The The, kao i na suradnji sa Bernardom Sumnerom u Electronic. Kako god, zajedno su nam Brock i Marr podarili neke od najupečatljivijih gitarskih dionica u posljednje vrijeme. Modest Mouse sviraju iznimno melodičnu, klasičnu, malo iščašenu indie glazbu, kakvu smo bili naučeni čuti od već spomenutih Pixiesa. Koketiraju i s folkom ali ne u smislu americane; Parting Of The Sensory počinje prigušeno uz akustičnu gitaru a završava u ekstazi ciganskog orkestra koji prati pjevanje grlatog, zlog, polupijanog kapetana piratskog broda. Ni Poguesi u najboljim trenucima ne bi se posramili ove izvedbe. „Dashboard“ jak je hit, diskoidnog ritma i, opet, genijalnog „razgovora“ između dviju gitara. „Spitting Venom“ u svojih osam i pol minuta trajanja pomiruje početak koji podsjeća na Johnnya Casha, samo s adrenalinskom injekcijom u veni, i punokrvni college rock napunjen iznimnom energijom Brockove izvedbe. I onda, još jednom, u smiraj pjesme stiže postrock gitarska minijatura od koje prolaze trnci. Razrađen minuciozno do detalja, We Were Dead Before The Ship Even Sank sadrži tri kohezivna elementa koja ga stavljaju u sam vrh ovogodišnje, i ne samo ovogodišnje rock produkcije. Moćan, divlji glas Isaaca Brocka, gitarsku inventivnost i nadahnute melodije. Može zvučati banalno, no tek kad se posluša ovakav album postaje jasno zašto je poslagivanje navedena tri jednostavna elementa u magičnu formulu privilegija tek rijetkih genijalaca. U čiji red Modest Mouse bezrezervno pripadaju.
TI
