Mudhoney
The Lucky Ones
(Sub Pop Records)
Atribut koji ponajbolje opisuje četvorku iz Seattlea nakon dvadeset godina karijere i novog, osmog po redu albuma, bio bi “nepoderivi”. Osim što – izuzev fluktuirajuće pozicije basista – funkcioniraju uvijek u istom sastavu, čak i u situaciji kad im komercijalno ide sve skromnije upornošću mazge ostaju na beskompromisnim pozicijama žaganja tvrdog rocka garažnog tipa kao rijetki dosljedni nasljednici Stoogesa, MC5 ili protogaražnih sugrađana The Sonics.
Mark Arm ima zasigurno jedan od najupečatljivijih vokala na sceni a varijacije glazbene inteligencije gitarista Stevea Turnera nepresušne su unutar skučena tri akorda. Ipak, kad ih se usporedi s još jednim pionirima grungea Pearl Jamom koji su od početne komercijale gazili sve tvrđim i ozbiljnijim rock vodama i svejedno zadržali široku bazu fanova, očito je da Mudhoney nemaju karizmatski potencijal kao Vedder i društvo.
To je loša vijest, kao i činjenica da je Armu glazba očito tek hobi s obzirom da za život zarađuje kao šef skladišta matične mu diskografske kuće Sub Pop, no dobra je što se hobiji rade iz gušta, bez opterećenja ili kalkulacija. The Lucky Ones baš je takav tip glazbe, “svojeglav” i lišen pritisaka svih vrsta – ventil iz kojeg izlazi nepatvorena energija.
O lakoći kojom je “The Lucky Ones” stvoren govori i podatak da je snimljen za samo tri dana, uključujući i nadosnimavanja. Za razliku od zadnjih albuma, računajući tu i sporiji, klasičnom rocku bliži “Tomorrow Hit Today” od prije ravno deset godina, ovih jedanaest novih pjesama u bitnom podsjeća na prve korake s nastupnog “Superfuzz Bigmuff” uratka, najcjenjenijeg u njihovoj diskografiji.
Dakle, ponovno puno zavijajućih, fuzirajućih rifova i naslanjanja na tradiciju kasnih Stoogesa. Žestoko i bez ikakve patetike.
